OD ČINJENICE DO LEGENDE

Vampiri - zavodljivi krvoloci

15.12.2011 u 11:11

Bionic
Reading

Vampirske legende odolijevaju vremenu i racionalnosti. Razlog tomu vjerojatno počiva u ogromnoj čežnji čovjeka za vječnim životom, a iznimnu popularnost vampirizma treba tražiti u opčinjenosti mladošću

Nijedan stvor iz legije demonskih bića nema takvu planetarnu popularnost kao zavodljivi vampir plemenita roda. Transilvanija, planinsko područje na istoku Europe, polazište je legende koja je u 19. stoljeću, nakon objavljivanja romana Brama Stokera o grofu Drakuli, postala morbidno nasljeđe čitavog svijeta.

Vlaški vojvoda Vlad III Tepeš (Nabijač) povijesna je ličnost koju i danas u Rumunjskoj prihvaćaju kao nacionalnog junaka, ali sa sumnjom u njegovo mentalno zdravlje. Ovaj se rumunjski plemić istaknuo svojim uspjesima u borbi protiv Turaka. No više od njegovih vojnih uspjeha ostala je zapamćena njegova surovost. Vlad III obilježen je svojom okrutnošću i patološkom mržnjom prema svojim neprijateljima: njegova krvoločnost i tisuće Turaka nabijenih na kolac (otud nadimak Nabijač) donijeli su mu reputaciju krvoloka. Sam Drakula (nadimak koji je naslijedio po ocu, a znači 'Zmajev sin') potpomagao je ovu sliku o sebi.

MALI VODIČ VAMPIRIZMA
Elegancija: vampir nosi svilene košulje, tamna odijela, duge kapute.
Izgled: blijeda put im je prekrivena velikim naslagama šminke; očnjake otkrivaju samo u trenutku ugriza; nokti su kao od stakla i zato najčešće nose rukavice.
Krv: osnovna hrana vampira; nisu žedni, već su gladni krvi.
Lijes: iako posjeduju udobne kuće, dan provode u lijesu.
Novac: uvijek ga imaju u izobilju jer vječni život bi bio dosadan bez raskoši i luksuza.
Plamen: to je pravo oružje protiv vampira, pod uvjetom da se pepeo rasprši; češnjak i raspelo izazivaju kod vampira samo mučninu.

Bram Stoker je za potrebe anglosaksonskog čitatelja pretvorio egzotičnog kneza u zlo i besmrtno biće koje i danas uporno izlazi iz groba sijući strah. Drakula nije jedino biće koje lebdi u sumaglici stvarnosti i legende hraneći se krvlju svojih žrtava. Vampirizam i vampiri dio su legendi indoeuropskih naroda od pradavnih vremena. Općenito, to su noćna bića koja napadajući stoku i ljude preživljavaju pijući njihovu krv. Zbog svoje veze sa silama mraka i zla, skrivaju se od danjeg svjetla koje je za njih smrtonosno. Od raščupanog letećeg čudovišta do uglađenog i pomalo tragičnog zavodnika, vampir u povijesti raznih kultura poprima uvijek drukčiji oblik. Ubijajući druge ljude i pijući njihovu krv, on ili ona širi zarazu zla.

ZAVODLJIVI DEMONI

Krvoločni je grof samo jedan od pojavnih oblika vampira. U najgrubljoj podjeli razlikujemo tri grupe bića vampirskih obilježja. Svima njima je zajedničko ispijanje krvi, životne energije čovjeka.

U prvu grupu spadaju neljudski demoni koji po želji na sebe mogu uzimati ljudski ili životinjski oblik. Pretvaraju se u grabežljive zvijeri ili šišmiše i u tom obliku prelaze mnoge udaljenosti u potrazi za žrtvom. Srednjovjekovna hebrejska legenda govori o Estriji, zloduhu koji među ljudima živi u obliku prekrasne, senzualne žene. Noću za vrijeme punog Mjeseca ona izlazi i traži plijen, najčešće malu djecu, a rjeđe muškarce i žene. Lovci na demone ove zloduhe vrebaju u sumrak ili svitanje kada je njihova moć najslabija.

Drugu grupu čine živi ljudi koji su sklopili sporazum sa silama zla da bi zadobili moć. I oni imaju sposobnost pretvorbe i leta kako bi lakše zadovoljili svoje apetite. Baba Roga jedan je od takvih stvorova. Ponekad su to dlakava čudovišta, utvare, a ponekad lijepe žene i muškarci koji se sa žrtvom upuštaju u seksualne odnose. Nakon nekoliko takvih susreta žrtva je ispijena i na umoru, a demon odlazi u potragu za slijedećom.

Drakula pripada trećoj grupi vampirskih stvorova. On je neživi stvor koji je u toku života sklopio sporazum sa silama zla ili sam bio žrtvom vampira i postao besmrtan. Cijena je njegove besmrtnosti ispijanje krvi drugih ljudi. Budući da se skriva od Sunčeve svjetlosti njegovo je skrovište teško otkriti. Za dana boravi u špiljama i grobnicama, a u lov odlazi noću. Ako postoji sumnja da se netko nakon smrti pretvorio u vampira, otvara se njegov grob. Posebnim, za to predviđenim obredom, vampir se može ubiti glogovim kolcem.

VUKODLACI - BORCI PROTIV ZLA

Ljudi su se na najrazličitije načine borili protiv vampira. Ponekad su se čak organizirali u skupine, a jedna od takvih se zvala benandanti (skitnice, putnici). Prvi put se spominju u inkvizicijski dokumentima u 16. stoljeću, sastajali su se četiri puta godišnje i bili su organizirani na vojnički način. Članovi su bili starosne dobi između 20 i 28 godina. Upuštali su se u nemilosrdnu borbu protiv crne magije i vampira, naoružani toljagama i grančicama anisa.

Postoje i jednako legendarna bića koja su se borila protiv vampira, a to su vukodlaci. Tri puta godišnje (na noć Sv. Lucije, na Duhove i na Sv. Ivana) ljudi bi se pretvarali u vukove i krenuli u lov na čarobnjake i vampire. Ponekad su tokom progona, stizali do samih 'Vrata pakla', nastojeći proći kroz njih i vratiti sve što su zli duhovi oduzeli ljudima. Vukodlaci nakon smrti, za razliku od vampira i čarobnjaka odlaze u raj jer oni su 'Božji psi' i da nije njih, zle sile davno bi ovladale zemljom. Ovakve priče o vukodlacima kao zakletim neprijateljima vampira, poznate su širom Srednje Europe i Rusije. Oni nisu duhovi, nego ljudi, čije je prokletstvo ili dar da se u svijetu bore protiv zla.

Vampirske legende odolijevaju vremenu i racionalizmu. Razlog tomu vjerojatno počiva u ogromnoj čežnji čovjeka za vječnim životom, a iznimnu popularnost vampirizma treba tražiti u opčinjenošću mladošću. Vukodlaci, zanimljivo, plaše ljude više od vampira.