Povijest skejta zarolali su krajem četrdesetih kalifornijski surferi koji nisu podnosili pauze u dotoku adrenalina, pa bi za mirnog mora zujali okolo od dosade. Ideja je rođena – surfanje po ulicama. Na primitivne kašete i drvene kutije zakucavali bi kotačiće i manevrirali zamišljajući da su na morskoj površini. Nezgrapno postolje ubrzo je spljošteno na razinu daske i javljaju se prvi proizvođači skejtova, kao što je Chicago Roller Skate Company.

Zvali su ih 'surferi po pločnicima' i do sredine šezdesetih toliko su osvojili javnost da je američka nacionalna televizija prenosila skejterska međunarodna natjecanja. Ipak, entuzijazam je popustio, kompanije koje su zgrnule milijune na prodaji skejtova su bankrotirale, a čuveni magazin Skateboard prestao je izlaziti.

Ispostavilo se da problem leži u gumama. Jer, kada je početkom sedamdesetih Frank Nasworthy izmislio kotače od poliuretana, nazvavši ih 'Cadillac', skejtanje doživljava takvu eksploziju popularnosti da posljedice osjećamo do danas po svim boljim parkovima i trgovima. Daska je sada bolje prianjala uz tlo, lakše se upravljalo i bilo je samo pitanje trenutka kada će se pojaviti likovi poput Alana Gelfanda ili Rodneyja Mullena koji su zadužili skejterski svijet gomilom originalnih trikova.

Najpoznatiji je tzv. 'ollie', skejtersko odvajanje od tla. Bilo na rampi, bilo bez pomoći ruku, odbijanjem daske od poda. Imamo i 'kickflip', 'pop-shove it', 'wheelie', 'hippie jump' i tako u nedogled. U traženju poligona za akrobacije tih su sedamdesetih skejteri po Kaliforniji okupirali zapuštene i ispražnjene bazene te izvodili vratolomije uz njihove okomite zidove, da bi se kasnije premjestili u shopping mallove i parkove, a mnogi su već počeli graditi i svoje poligone.

Ipak, rampe za polomiti kosti, nos ili ligamente nisu bile svima dostupne. Sve se više razvija ulični skejting koji je pak izazivao negodovanje i hrpetinu zabrana. Zvuči suludo, ali Norveška je između 1978. i 1989. godine smjestila skejtanje, vlasništvo i prodaju skejtova u totalnu ilegalu. Ako ti je netko vidio skejt na balkonu, murija je kucala na vrata. Sve to, dakako, pod izlikom da je skejtanje vrlo opasno po zdravlje i bolničke budžete. Norveški su skejteri doskočili zabrani tajnim okupljanjima po šumama gdje su daleko od policije mogli jedni drugima vidati rane i preskakati balvane.

Filmovi poput 'Trashin'' iz 1986. ili 'Video Days' iz 1991. koji prikazuju mlade, buntovne skejtere inspirirali su čitave generacije uličnih akrobata na daskama, pa tako i klince iz našeg miljea koji su stali na dasku negdje sredinom osamdesetih, prvo u Zagrebu i Splitu, a potom i u drugim gradovima. U ta dva grada izgrađene su i prve rampe, a skejtalo se i po ispumpanom bazenu u Šibeniku. Imidž prvih skejtera furao se na punk, no ako danas pitate majstore pred zagrebačkim Mimarom ili na Jelačić placu, reći će vam da slušaju ili hip hop, ili hard core, ili reggae, ili Houdeka... šala mala.

Statistike broje oko 18 i pol milijuna skejtera u svijetu, od kojih je 85 posto mlađih od 18 godina, a 74 posto je muških, što očito govori da postoje i cure na daskama. Među njima najpoznatija je Peggy Oki. Devedesetih su djevojke jače prigrlile skejt, o čemu svjedoči i činjenica da danas postoje organizacije i kampovi za trening posvećeni isključivo njima, a normalno sudjeluju i u svim velikim skejterskim natjecanjima kao što su X-Games, Gravity Games i Slam City Jam.

Skejtanje je osim filmskog platna inficiralo i svijet kompjutorskih igara.Serijal Tony Hawk dostupan je na svim igraćim konzolama i PC-jevima i vjerojatno je jedino utočište uličnih ratnika kada su prisiljeni ostati doma zbog kulje iz matematike.