Da mali hirovi proizvode velike ideje, vjerojatno ne vrijedi u domeni ekstremnog planinarenja, ali je prilično solidno upalilo u slučaju čipsa. Krumpir razrezan na sitne ploškice i ubojito spržen rezultat je neurotičnog zahtjeva Corneliusa Vanderbildta, gosta restorana u Saratoga Springsu, kojem se toga ljetnog dana 1853. stvarno nisu jeli debeli i gnjecavi krumpiri
Čips zarađuje 16,4 milijardi dolara godišnje i čini 35,5 posto svih prodanih grickalica. Baš kao po logici 'leptirovog efekta', sve je počelo totalno nevino, nepredvidivo, slučajno. 25. kolovoza 1853. stanoviti Cornelius Vanderbildt je ušao u restoran Moon's Lake House u Saratoga Springsu u državi New York i naručio pečeni krumpir. Irski kuhar George 'Speck' Crum dao je valjda sve od sebe, no tvrdoglavi Cornelius se žalio da mu je krumpir predebeo i pregnjecav te vraćao tanjur za tanjurom tražeći tanji i pečeniji. Ozlovoljeni kuhar mu je odlučio pripremiti nešto nejestivo – krumpir toliko tanak i pržen da se ne može nabosti vilicom. Sve ostalo je povijest.
Gost je bio toliko ekstatičan glede okusa da je stvar ubrzo uvedena u regularni meni, a tanki prženi krumpir dobio je naziv Saratoga chips. Ipak, trebalo je proći nešto više od pedesetak godina da lokalni restoranski specijalitet završi na tržištu širem od nekoliko stolova. Osnovana 1910. godine, tvrtka Mike-sell's Potato Chip Company počela je masovno proizvoditi čips koji se prodavao po tržnicama u vrećicama od papira i voska i sa smotuljkom soli, dodavanoj po potrebi.
Što reći, sve dalje se odvijalo po svim parametrima kapitalističke utakmice. Nije bilo okusa, boje, začina, oblika u kojem se čips nije s više ili manje uspjeha pojavio. Počelo je s Cheese & Onion i Salt & Vinegar, kojih se prva domislila irska kompanija Tayto. Par članova obitelji razvilo je tako bolesno dobre okuse da su im nedugo poslije na vrata kucali šefovi debelih korporacija željni kupovine patenta i još jednog griza prije odlaska. Mali Tayto je prodan za velike pare i još jednom se ispostavilo da male stvari pokreću svijet i rješavaju par generacija potomstva brige o egzistenciji. Recimo, sir i luk.
Dobra stvar kod čipsa je ta što krumpirova podloga trpi čitav niz začinskih varijacija koje se onda mogu i geografski naštimati. Naravno da ćete Španjolcima prodavati čips na maslinovom ulju, a Amerima s bukeom roštilja. Tako i bi. U posljednjih tridesetak godina namnožilo se toliko okusa da valjda ne postoji živi mnogostanični organizam čija aroma nije završila u vrećici s čipsom. Da, pogađate, početkom osamdesetih se pokušalo i s okusom ježa.
Kanada je sedamdesetih posvjedočila eksperimentu s kombinacijom čipsa i voća. Po dućanima su se mogle kupiti varijante s narančom, trešnjom i grožđem, ali je prošlo katastrofalno. Ameri i dalje najviše volje svoje barbecue (roštilj), roasted ribs (rebarca), sour cream (kiselo vrhnje) i onion (luk) inačice. Neki su pokušali i s aromom piva i rakova. U Velikoj Britaniji i dalje vlada obična slana, octeno-slana i sir & luk kombinacija, premda ni njima ne nedostaje prženih krumpirovih čudesa obogaćenih okusima a la odrezak i luk, janjetina i menta, šunka i senf, kobasica i kečap ili meksička limeta s čilijem.
U Irskoj je proslavljeni Tayto i dalje vodeći brand, dok Japanci nemaju apsolutno nikakvih problema taj egzemplarni zapadnjački proizvod dalekoistočno frizirati aromama algi, wasabija, sojinog sosa, hobotnice, Jakobovih kapica ili japanske šljive. Kina kao Kina, što bi oni grickali da ne postoji čips s okusom krastavca? Jasna stvar... Kod nas pak zdravoseljački dominira paprika. Netko se odvaži na špek ili sir i luk, ali sve je prilično kontinentalno konzervativno i s minimumom varijacija. Baš kao i u Srbiji, gdje se najviše troše okusi pizze, slanine i kečapa.
Čips je s vremenom prestao biti isključivo odan krumpiru, pa smo dočekali i brutalno egzotične varijante koje se regularno prodaju po nešto progresivnijim zemljama od naše kifla-državice. Tipa čips na bazi cikle, mrkve, pastrnjaka, banana, indijske marante i sličnih bedastoća. Naravno, tu je i čips od kukuruza, sveopće obožavane tortilje koje se umaču gdje stignu, a ne zaboravimo ni superdijetalni čips od riže.
Za štrebere koji žele znati više dodajmo da mnoga vodeća imena hrskavog bilijunskog biznisa uopće ne rade čips od krumpira, već od krumpirovog tijesta. Zato ekipa iz Pringlesa i može svoje kolutiće tako savršeno izrezati ostavljajući utisak da su geometrijski najpravilnije gomoljike ostavili upravo za vas... Da, baš.
