Idućeg tjedna hrvatska Vlada predvođena Andrejem Plenkovićem u Bruxelles šalje pismo namjere za uvođenjem eura. Prvi je to u nizu formalnih koraka u dovođenju naše zemlje u prestižnu eurozonu, društvo najjačih i najrazvijenijih europskih ekonomija. No, uz nužno bombardiranje formalnim pismima, Hrvatska za napuštanje kune i uvođenje eura mora ispuniti niz ozbiljnih uvjeta
Plenković se već sastao s predsjednikom Europske središnje banke Marijom Draghijem, potpredsjednikom EK zaduženim za euro Valdisom Dombrovskisom, predsjednikom eurogrupe Marijom Centenom i predsjednikom radne grupe za euro Hansom Vijlbrieom. Te četiri osobe ključne su za prihvaćanje našeg pisma namjere nakon čega slijedi prvi veliki korak: ulazak u Europski tečajni mehanizam II (ERM II).
ERM II je najlakše pojednostaviti i opisati kao predčekaonicu za euro, u kojem zemlja mora zadovoljiti pet strogih kriterija kako bi dobila zeleno svjetlo. Ti su kriteriji: niska i kontrolirana inflacija, stabilan tečaj domaće valute u odnosu na euro, niska razina javnoga duga, niske kamate na zaduženje države i mali proračunski deficit. Nakon ulaska u tečajni mehanizam prati se ispunjenje svih pet kriterija u iduće dvije godine i ulazak u ERM znači službeni početak priprema za uvođenje eura. Evo kako stojimo u svakome od njih.
vezane vijesti
Zahvaljujući politici obrane tečaja kune koju HNB provodi već godinama, kuna nikad nije bitnije slabjela ili jačala prema euru. Jak izvoz, rekordni turistički rezultati i sve više eura iz EU fondova pune zemlju devizama, pa guverner HNB-a Boris Vujčić ima sasvim dovoljno 'streljiva' za obranu tečaja, tj. povremena povlačenja i upumpavanja eura u financijski sustav ako se za to iskaže potreba. 'Imamo dosta streljiva za obranu tečaja', priznao nam je guverner Vujčić u lanjskom intervjuu.
Drugi kriterij je niska inflacija, te se i on može već smatrati ispunjenim. Kako bi se zadovoljio kriterij inflacije, Europska komisija traži da njena stopa ne smije varirati više od jedan i pol posto u odnosu na tri najuspješnije članice eurozone u trenutku kad zemlja želi uvesti euro. Hrvatska je lani imala inflaciju od jedan posto, što je vrlo slično razinama koje se bilježe u eurozoni.
Još jedan kriterij koji smo već gotovo ispunili niske su kamate na dug po državnim obveznicama. U trenutku prihvaćanja eura naše kamate na obveznice ne bi smjele biti dva posto više u odnosu na tri najbolje članice eurozone. U ovom trenutku one to nisu: Vlada se u lipnju zadužila za milijardu i pol eura s povijesno niskim prinosom od samo 1,3 posto, dok je fiksna kamata također bila povijesno niskih 1,1 posto. Pri mjerenju ovog kriterija ipak se najčešće promatraju obveznice izdane u kunama na rok od deset godina. U našem slučaju takvih je obveznica malo, a kamate na usporedive vrijednosne papire iznose oko tri posto, što je unutar dopuštene granice koju diktira Europska komisija.
S visinom javnog duga u odnosu na BDP moglo bi biti malo više borbe. Za uvođenje eura javni dug zemlje mora biti na razini 60 posto BDP-a. Ipak, javni dug u trenutku uvođenja eura ne mora biti 60 posto BDP-a, već mora biti značajno smanjen u posljednjih nekoliko godina kako bi se pristupilo tečajnom mehanizmu. Javni dug Hrvatske danas iznosi 74,5 posto BDP-a, što je njegova najniža razina od 2012. Dok BDP raste, kuna jača u odnosu na euro (u kojem je izražen velik dio duga) i dok se samo zaduženje smanjuje Hrvatska ni s ovim kriterijem ne bi trebala imati previše problema.
Zadnji kriterij iz Maastrichta diktira da zemlja koja uvodi euro ne smije imati proračunski deficit veći od tri posto. Do prije četiri godine Hrvatska je imala proračunske manjkove od veće od dva posto BDP-a ili po desetak milijardi kuna. U protekle dvije godine, hrvatski je proračun u plusu, naizgled malih 0,2 posto, što je više od 700 milijardi kuna. Godinu ranije suficit je iznosio 0,8 posto BDP-a te sve što ministri financija moraju raditi za boravka u tečajnom mehanizmu jest održavati postojeću razinu suficita kako bi se i ovaj kriterij smatrao pokrivenim.
Hrvatska bi se nakon uvođenja eura mogla povoljnije zaduživati jer strani ulagači članice eurozone načelno smatraju sigurnijima u odnosu na zemlje izvan nje. Valutni rizik, koji su na svojoj koži najbolje osjetili dužnici u švicarskim francima, bi nestao. Izvoznici ne bi mogli izgubiti na tečajnim razlikama unutar eurozone. Zbog zajedničke monetarne politike Hrvatska bi vjerojatno postala i atraktivnija za strane ulagače. Što pak gubimo s druge strane?
HNB bi izgubio mogućnost upravljanja tečajem, a priče o jakoj i slaboj kuni otišle bi u povijest. HNB se nikada nije 'igrao' štampanjem kuna, a ekonomisti ocjenjuju da je danas za takvo što kasno, zbog čega ni tu ne bismo bili na velikom gubitku.
Više o temi uvođenje eura u Hrvatsku pročitajte u sljedećim tekstovima:
Raskrinkavamo mitove: Latvijski stručnjak otkriva kako su prevladali strah i profitirali od eura
Svi tvrde da smo spremni uvesti euro. Znate li koliko to košta i čime ćete to platiti?
