VLATKA ZOLDOŠ

Jedna od vodećih znanstvenica govori kako će nam, zbog tehnologije, izgledati budućnost. Između ostalog, živjet ćemo 150 godina

Jedna od najcitiranijih hrvatskih znanstvenica o važnoj simbiozi tehnologije i znanosti

Vjekoslav Skledar
Posjetili smo znanstveno-istraživački laboratorij za epigenetiku u sklopu Zavoda za molekularnu biologiju, koji u prostorima Biocentra vodi Vlatka Zoldoš, inače profesorica na PMF-u, te znanstvenica koja je prije tri godine sa svojim timom konstruirala molekularni alat za ciljano epigenetičku modulaciju aktivnosti gena. Dokaz da je to bio hit nije samo velika citiranost u znanstvenim krugovima, već i činjenica da se tim njihovim molekularnim alatom danas služi nekoliko tisuća znanstvenika diljem svijeta. S profesoricom Zoldoš i njezinim bliskim suradnikom, docentom Aleksandrom Vojtom popričali smo o važnosti tehnologije u znanosti.

“Mi stalno koristimo tehnologiju i ovu biološku, i ovu strojnu. Evo, mogu taj naš posao usporediti i sa situacijom kada vam se pokvari auto. Tada vadite gedoru, krenete skidati šarafe i pokušavate popraviti kvar, a mi kada trebamo popraviti neki gen, koristimo svoj biološki alat, složen od bioloških molekula”, govori nam doc. Vojta i objašnjava kako je to oblik genetičkog inženjerstva u kojem koriste najnoviju biološku tehnologiju bez koje danas mnoga istraživanja ne bi bila moguća.

Rapidna promjena znanstvenih istraživanja

Njihov tim jedan je od rijetkih u Hrvatskoj koji se, kako i sami kažu, bavi hard core epigenetikom. Nedavno su iz zgrade Zavoda za molekularnu biologiju preselili u prostor Biocentra gdje imaju više mjesta i bogato opremljene laboratorije, a za svoja uspješna istraživanja, unazad sedam godina, izvukli su iz EU fondova oko tri milijuna eura.

Nekada se znanost provodila na malenom uzorku, govori Zoldoš, a danas se zbog rapidnog razvoja tehnologije i to promijenilo. “Kada biste prije u istraživanju imali četrdesetak osoba bili ste sretni. Danas možemo u okviru nekog velikog projekta istražiti stotine i stotine ljudi. U prošlom projektu imali smo četiri stotine uzoraka koliko je bilo potrebno da nam se dokaže hipoteza”, objašnjava Zoldoš, a Vojta dodaje kako se veliki uzorak u istraživanjima naziva statistička snaga. “I to se radi s takozvanim visokoprotočnim istraživanjima koja omogućuju analizu tog enormnog broja uzoraka koji se više ne mogu obraditi ručno. I tu dolazi tehnologija, odnosno strojevi s kojima možete napraviti analizu stotina uzoraka u svega nekoliko sati”.

“Primjerice, za sekvenciranje genoma nekada je bilo potrebno deset godina, a danas za pola dana i za par stotina eura dobijete cijelu analizu”, kaže Vojta, a Zoldoš objašnjava kako za taj postupak postoje i prijenosni sekvenceri kojima znanstvenici mogu na terenu odmah analizirati neke ugrožene vrste. “Biolozi mogu na mjestu analizirati, odnosno sekvencirati genom i odrediti vrstu, to vam je kao barkodiranje. Doslovce kao u filmovima, kada vidite biologe negdje u prirodi kako vade laptope, raspakiravaju mali uređaj spojen na USB i doslovno za kratko vrijeme vide gotovo sve.”

Dokazivanja genijalnih ideja kroz tehnološki napredak

U dvadesetom stoljeću, nastavlja Zoldoš, otkrilo se mnogo važnih stvari. Dok se krajem 19. stoljeća pričalo o miješanom nasljeđivanju, dakle da se miješa krv majke i oca, 1960- ih se nepobitno otkrilo da je nasljedna tvar sadržana u DNA molekuli. S druge strane, postojali su i primjeri koji pokazuju koliko je nepostojanje tehnologije bilo loše za znanost. “Primjerice, američka znanstvenica Barbara McClintock tridesetih je godina prošlog stoljeća proučavala genom na kukuruzu i vidjela da se neki elementi na genomu premještaju. Nazvala ih je jumping genes, dakle geni koji skaču i zbog toga je svima djelovala kao frikuša.”

“Bila je toliko stigmatizirana da je 50-ih prestala publicirati i raditi, a onda je 1980. dobila Nobelovu nagradu na području fiziologije i medicine upravo za otkriće mobilnih elemenata u genomu”, prepričava Zoldoš sudbinu znanstvenice čije su ideje bile tek desecima godina kasnije potvrđene zbog razvoja tehnika molekularne biologije. “Dakle, tehnike i tehnologija nam omogućavaju da genijalne ideje dokažemo. Znanost nije znanost dok se ideja eksperimentalno ne dokaže. Postojali su ljudi vizionari, koji su imali super ideje, ali su bili izopćeni i iz takvih primjera možemo vidjeti koliko je tehnologija važna.

Tehnologija u znanosti je važna, nastavlja Vojta, a tehnike molekularne biologije danas se koriste u modernoj znanosti.”Ako gledamo područje biologije, u vrijeme kada smo kolegica Zoldoš i ja rođeni, ovo što sada radimo nije se moglo niti pojmiti. Od početka mojeg studija krajem 90-ih do danas, mnogo se toga promijenilo. Nevjerojatno je koliko se danas lakše dolazi do literature, kakvom se opremom i u kolikom broju rade eksperimenti i koliko se koristi nova tehnologija. Sve kao da je eksplodiralo”, govori nam Vojta te dodaje kako neke molekularne tehnike od prije pet ili deset godina danas više nisu nove, već su postale  mainstream.

“Nekada je nekoliko biologa moglo sjesti s nekom genijalnom idejom, napraviti neko manje istraživanje i objaviti ga. Danas, zbog volumena znanja i kompleksnosti tema to više nije moguće. Sve se popelo na neku višu razinu. Kao što je 80-ih par klinaca moglo sjesti i programirati kompjutersku igricu, koja bi postala hit, danas to rade timovi s budžetima holivudskih filmova. Jednostavno se promijenio način kako se stvari rade”, govori nam jedan od rijetkih znanstvenika u Hrvatskoj koji posjeduje dva doktorata, iz veterine i biologije.

Simbioza znanosti i tehnologije

Zadnjih stotinu godina došlo je do otkrivanja strukture molekule rDNA, razvoja genetičkog inženjerstva, koje su omogućile razne tehnike molekularne biologije, te epigenetike koja se zahuktala, govori uzbuđeno Zoldoš, a u sljedećih osamdesetak godina doći će se do nevjerojatnih spoznaja. “Ovo danas ide eksponencijalnom brzinom i mislim da će do kraja stoljeća doći do enormnog napretka jer znanost i tehnologija idu ruku pod ruku. I da bi tehnologija išla naprijed, potrebna je znanost i obratno. Mislim da ćemo vrtoglavom brzinom doći do nekih spoznaja, a neke bolesti, poput raka, staviti pod kontrolu, te ćemo ih liječiti poput bilo koje kronične bolesti”, objašnjava Zoldoš simbiozu znanosti i tehnologije.

“Ispada da SF filmovi u mojem djetinjstvu danas više nisu SF”, smije se profesorica koja jedino brine kako bi ljudska vrsta mogla uništiti samu sebe ako ne krenemo paziti na ekosustav. ”Dakle, ako sami sebe ne uništimo, prognoze nekih znanstvenika su da ćemo mi kao vrsta moći produžiti život do 150 ili 200 godina jer ćemo držati pod kontrolom bolesti uvjetovane procesima starenja. Pa, pogledajte ljude danas. Kako izgleda netko od 50 godina? Može izgledati i osjećati se kao dečko. Mladost se produljila, a zdravlje je pod većom kontrolom i mi svašta možemo napraviti, ali moramo gledati i na ekosustav”.

Te teze o dugovječnosti glasno zastupaju i Igor Rudan, te Nenad Šestan, poznati neuroznanstvenik koji radi na sveučilištu Yale i kojemu je nedavno pošlo za rukom oživjeti šest sati mrtav svinjski mozak. “Uspio je to nekakvim kompliciranim metodama i koktelom enzima, čime je povratio mozgu djelomičnu funkciju”, kaže Zoldoš. I sada, nastavlja, postoje velike implikacije da zapravo možemo oživjeti bilo koji organ. “Zamislite koja bi to revolucija bila da možemo transplantirati organe, čovjeka koji pogine u nesreći, izvan onih nekoliko zlatnih sati. Tehnologija i znanost su došli do toga da ćemo moći oživjeti organe i transplantirati ih. E sad, tu jedino ostaju etička pitanja”, govori Zoldoš.

U Hrvatskoj se prate tehnološki trendovi

U Hrvatskoj postoji nekoliko dobrih znanstvenih grupa, a Zoldoš izdvaja, grupu Ive Tolić s Ruđera, te Gorana Lauca u Genosu. “Genos je jedno od tri mjesta u svijetu gdje se rade visoko protočne analize glikana, molekula koje omogućavaju funkciju gotovo svim proteinima, i to im je omogućila tehnologija. Opremljeni su najmodernijim uređajima i opremom za analizu glikana”. U Hrvatskoj, kaže, može se raditi na svjetskoj razini samo ako postoji dovoljna količina novca kojim se može kupiti najnovija oprema. Zato su, objašnjava, ona i njezina grupa mogli napraviti takav iskorak u modernoj znanosti.

“Srećom, uspjeli smo izvući dovoljno novaca, pa smo mogli financirati taj tip istraživanja. CRISPR/C-as 9 tehnologija koju mi koristimo u epigenetičkim istraživanjima je sada na vrhu u svijetu. Najjače znanstvene grupe koje rade s tim alatima su s američkih Sveučilišta na Harvardu i Stanfordu, te sam se isprva bojala da im  ne možemo biti konkurentni”, govori nam Zoldoš, no dodaje kako su dovoljnom količinom novaca i vrlo kvalitetnim kadrom, uz zrno sreće, uspjeli prvi konstruirati alat za ciljanu metilaciju DNA te na taj način postati prepoznatljivi u svijetu znanosti.

Autor: Hrvatski Telekom | Datum: 06/06/2019