Cijela jugoistočna Europa suočava se s padom prihoda, trgovinskim šokovima, problemima u servisiranju dugova te tečajnim i bankarskim rizicima. Hrvatska je izrazito osjetljiva zbog visokog vanjskog duga i deficita na tekućem računu, ali i zbog ovisnosti o turizmu i izglednom padu izravnih stranih investicija.

Fiskalna politika i rebalansi proračuna ključni su za makroekonomsko upravljanje učincima krize. Niz država je bio primoran potražiti pomoć MMF-a, često pod strogim i diktiranim uvjetima. Dosad je naglasak bio na rezanju javne potrošnje, uključujući smanjenja plaća u javnome sektoru, i na povećanjima nekih indirektnih poreza. Nepopularne mjere najteže pogađaju ranjive društvene skupine i povećavaju društvene nejednakosti. Premda su se vlade općenito obvezale održati razinu ključnih socijalnih doprinosa i odvojiti dio prihoda kako bi se osiguralo isplaćivanje naknade nezaposlenima, to neće biti dovoljno.

Oni na granici linije siromaštva bit će uvučeni u duboko siromaštvo zbog smanjenja prihoda kućanstva. Usprkos smanjenju apsolutnog siromaštva u regiji u posljednjih nekoliko godina, nastavak smanjenja prihoda će zasigurno umanjiti postignuti napredak. Siromaštvo će porasti u onim dijelovima regije gdje značajni dio stanovništva živi tek neznatno iznad linije siromaštva. Porast će socijalna isključenost, s izraženim rizicima za različite skupine i osobe s posebnim potrebama (najmlađi, najstariji, žene, etničke manjine, naročito Romi, izbjeglice i iseljene osobe).

Također, porast će i prostorna isključenost s najtežim posljedicama za osobe u ruralnim, perifernim ili područjima zahvaćenima ratom. Nezaposlenost će porasti, s posljedicama za neobrazovane, kao i za one koji su radili u najteže pogođenim sektorima. Vjerojatno će se povećati grupa 'novih siromaha' ili 'novih gubitnika', kućanstava u kojima su radnici izgubili zaposlenje i doznake, a koji su sve teže ili uopće nisu u stanju vraćati dugove. Radnici u inozemstvu koji izgube zaposlenje će se najvjerojatnije vratiti u značajnom broju.

Na ove probleme ključan će biti odgovor cjelokupnog sustava socijalne zaštite: socijalnih usluga, mirovina, zdravstva, obrazovanja, smještaja svih koji imaju sve manje prihoda i povećanu potražnju, a moraju se snalaziti u pružanju prikladnih usluga najranjivijim skupinama. Kriza bi mogla imati značajan učinak na mirovinske sustave u regiji. Bit će sve teže podržavati minimalnu mirovinu velikog broja starijih osoba, većinom žena koje ne primaju mirovinu širom regije. Nedavna procjena u Hrvatskoj navodi da više od 86.400 ljudi starijih od 65 godina nema mirovinu. Pitanje smještaja će postati izuzetno važan dio socijalne politike tijekom krize, jer bi se broj beskućnika mogao povećati, a broj raspoloživog smještaja smanjiti, dok će istodobno biti teško održati prioritet socijalnog stanovanja. Posebnu će pozornost zahtijevati i siromaštvo te isključenost djece budući da su upravo djeca posebno osjetljiva na krize. Nejednakosti u pristupu zdravstvenim uslugama, koje su već izražene u Hrvatskoj, također bi mogle porasti.

Kriza će zaoštriti postojeće slabosti tržišta rada koje će se sporo oporavljati nakon što recesija prestane. Slijedi pogoršanje glavnih indikatora tržišta rada, povećanja zaostalih plaća i više privremenog zapošljavanja. Nove pridošlice na tržištu rada, većinom mladi ljudi i nezaposleni pripadnici ionako ranjivih društvenih skupina će biti najviše izloženi. U kriznim uvjetima manjeg broja radnih mjesta, kapacitet javnih usluga zapošljavanja bit će nedostatan u rješavanju potreba ranjivih skupina. Uloga naknada nezaposlenima će biti ograničena, naročito u smislu pokrivenosti. U Hrvatskoj te naknade trenutno pokrivaju samo 24 posto registriranih nezaposlenih.

Sustav socijalne pomoći, koji ni sada nije pravilno usmjeren, također će biti potrebno prilagoditi novim uvjetima. Glavni program socijalne pomoći u Hrvatskoj, usprkos nedavnom povećanju osnovice, očekuju problemi standarda prikladnosti, pokrivenosti i usmjerenja. U kratkome roku jedino je rješenje za veliku većinu nezaposlenih bez prihoda bolji pristup posredovanju i uslugama podrške, kao i korištenje aktivnijih programa tržišta rada, poput subvencioniranja zaposlenja, obuke na radnome mjestu i programa javnih radova.

Trenutno ne posvećujemo dovoljno pažnje ocjenama socijalnih učinaka i istraživanja učinaka na siromaštvo i socijalnu isključenost te na nejednakost i zapošljavanje bilo koje od provedenih mjera. Vlade zemalja u regiji će teško, čak i uz međunarodnu podršku, razviti mjere koje su pravične i jednake za sve skupine i regije. U Hrvatskoj, paralelni sustav socijalne pomoći koje provode veliki gradovi je istodobno neučinkovit i loše usmjeren. Odnos između rezidencijalnih usluga i usluga u zajednici nije učinkovit niti optimalan u smislu kvalitete skrbi.

Modernizacija sustava socijalne pomoći sukladno europskim standardima je nužna, uključujući povećanje osnovnih mirovina, te zdravstvenih i obrazovnih usluga. Dodatni prioritet je i posvećivanje više pažnje socijalnim posljedicama zaduživanja. Potrebno je socijalno planiranje kako bi se izbjeglo dupliciranje napora centralne i lokalne vlasti, kao i državnih i nedržavnih aktera. Socijalna politika ne smije biti krizni odgovor usmjeren onima koji su najglasniji i glasaju na pravilan način, tj. onako kako vlast očekuje. Ako se ne poduzme akcija temeljena na strateškoj viziji, socijalni će troškovi, zbog nedostatka pravednih i učinkovitih socijalnih programa, biti s nama dugo nakon što prođe ekonomska kriza.

*Članak se zasniva na studiji za UNDP u koautorstvu s Mihail Arandarenko i Elira Jorgoni. Članak je autorskog karaktera i nužno ne odražava stav Ekonomskog instituta Zagreb