Državni dug nije važan

U Americi jača kult 'drva na kojem raste novac', sve više ekonomista i financijaša, i slijeva i zdesna, smatra da bi država trebala početi štampati dolare

27.08.2019 u 22:52

Bionic
Reading

Moderna monetarna teorija zagovara tiskanje novca za državne programe, umjesto zaduživanja i brige o državnim dugovima, a u posljednjih petnaestak godina, tijekom kojih je ekonomistica Stephanie Kelton postala njenim zaštitnim licem, u američkoj javnosti skuplja sve više pristalica i to i s lijeve i s desne strane političkog spektra

Poželite li ponekad iz razonode vidjeti kako je to kad se nekom prosječnom ekonomistu ili financijašu automatski diže kosa na glavi, naputak je prilično jednostavan: predložite mu da država svoje financijske probleme, ili financijske dubioze svojih građana, jednostavno riješi tiskanjem novca. Zašto, na kraju, i ne bi? Nedostaje nam 50 milijardi kuna za otplatu dugova? Pa zašto ih ne odštampati? Monetarnu suverenost imamo, odluka u konačnici leži na vlastima ili onima koji ih biraju, a rješenje ne može biti jednostavnije: malo papira i tinte.

Ideja se čini zastrašujuće jednostavnom sve dok se ne postavi nekoliko logičnih pitanja: zašto onda sve ostale države kroz povijest nisu rješavale svoje dugove na taj način - neke su svoje obaveze otplaćivale i više stoljeća - te kako to da one koje se odluče na takvo rješavanje problema redovito završe u hiperinflaciji, s hrpama bezvrijednog papira i crnim tržištem? Lako je tada shvatiti zašto je prijedlog slobodnog tiskanja novca toliko blasfemičan u ekonomskim krugovima.

No vremena se mijenjaju, a sadnica kontroverzne ideje našla je na neočekivano plodno tlo u bastionu kapitalizma, Sjedinjenim Američkim Državama. Američki tjednik The New Yorker ovih dana objavio je priču o Stephanie Kelton, ekonomistici koja već desetljeće i pol zagovara tiskanje novca kao mogućeg rješenja za financiranje raznih potreba. Ono što je najinteresantnije to je da Kelton ima vrlo uglednu publiku: od poznatih sveučilišnih profesora i dobitnika nagrada za ekonomiju, preko bankara s Wall Streeta, pa sve do prominentnih političara.

Kelton je profesorica na njujorškom državnom sveučilištu Stony Brook, no ona je danas samo najprominentniji predstavnik grupe ekonomista koji propagiraju tzv. modernu monetarnu teoriju (MMT, modern monetary theory). Riječ je o ideji koja tradicionalno gledanje na državu i njene financije pomalo okreće naopačke. Uobičajena priča, koja je ispunila puno novinskih redaka i u hrvatskim medijima, jest ta da država mora voditi računa o razini svojeg duga. Takav dug nastaje proračunskim deficitom, odnosno kad državna potrošnja premašuje porezne i druge prihode. Poveća li se dug na neodrživu razinu, država se nađe u problemima – što je prilično jasno pokazala Grčka u posljednjih nekoliko godina.

Stephanie Kelton je ekonomska savjetnica Bernieja Sandersa i jedna od najgorljivijih zagovornica moderne monetarne teorije Izvor: tportal.hr / Autor: CNBC

Kelton tumači da takav pogled dolazi iz pogrešnog stava kojim se osobne financije izjednačavaju s državnima. Kad neka obitelj želi kupiti nešto, ona mora nabaviti novac negdje izvana (zaradom ili zaduživanjem), no jedna od osnovnih funkcija suverene države jest upravo stvaranje novca. Začetak te ideje seže do devedesetih godina i financijaša Warrena Moslera. Imućni bankar i upravitelj fondova s Wall Streeta danas živi na Američkim Djevičanskim Otocima, na kojima su porezi bitno niži nego na kontinentu, i financirajući znanstvena istraživanja uspio je oko svoje inicijalne ideje okupiti grupu ekonomista, među kojima se našla i Kelton.

'Osnovna ideja je da država ne može ostati bez novca', drži Kelton, čije riječi prenose američki mediji. 'Ona stvara novac samom svojom potrošnjom', dodaje. U jednom od svojih znanstvenih radova ona tumači da država ne financira svoje programe naplatom poreza ili izdavanjem obveznica, već jednostavno svojom potrošnjom stvara novac. Kad država poželi sagraditi cestu, ona angažira projektante i njima na račun stavi novac. Odakle je došao taj novac? Iz zraka, objašnjava Kelton.

Teoretičari modernog monetarizma vjeruju da je pitanje suštine novca skrenulo pažnju ekonomistima od stvarnih stvari koje utječu na ekonomsko zdravlje društva: prirodnih resursa, tehnologije i raspoložive radne snage. Novac je alat koji koriste vlade kako bi upravljale tim varijablama i rješavale društvene probleme, a ne oskudni resurs koji vlasti trebaju ograničavati kako bi uspijevale platiti razvojne projekte. Među primjerima koje Kelton voli koristiti jest mobilizacija za Drugi svjetski rat, pri čemu se SAD nije brinuo o visini deficita, nego o maksimizaciji resursa kako bi se proizveli avioni, oružje i hrana. Ključno pitanje ne bi trebalo biti 'kako će se platiti' za nešto, nego 'kako će se pronaći resursi', tvrdi ona.

To bi istovremeno značilo da država uvijek može platiti za što god hoće – nove stanove, oružje, infrastrukturu, zdravstvo, školstvo, bilo što. No Kelton naglašava da to ne znači da države mogu samo trošiti beskonačne količine novca bez ikakvih posljedica. Prije ili kasnije, kad iznos novca u opticaju premaši produktivni kapacitet radne snage, pojavit će se inflacija. Fokus države i njenih monetarnih vlasti stoga bi trebala biti održiva inflacija, a ne kao sada, da se fiskalni tradicionalisti brinu o deficitima i uopće ne razmatraju inflaciju. MMT bi se stoga trebao uzdati u točne procjene inflacijskog rizika, a Kelton priznaje da modeli predviđanja inflacije nisu savršeni, ali smatra da 'možemo procijeniti prilično dobro'. I, usput, državna potrošnja je odgovorna tek za mali dio inflacije, vjeruje Kelton. MMT se tako vrti oko tvrdnje da ograničenje u državnoj potrošnji ne bi smjela biti visina duga, nego inflacija: koliko se svježeg novca može upumpati u gospodarstvo prije nego što cijene počnu rasti?

Prilog iz TV kalendara o njemačkoj hiperinflaciji godine 1923. Izvor: tportal.hr / Autor: KunalipaCom

Čak ni inflacija ne mora nužno biti konačna granica za državnu politiku potrošnje – središnja banka može podići kamatne stope kako bi se obuzdala inflacija, parlament može podići poreze kako bi se povukao višak novca iz opticaja ili čak zamrznuti cijene. Svi ti potezi imaju i svoje negativne strane, no ovisno o situaciji, bilo koji od njih mogao bi biti bolji od rezanja državne potrošnje. Sve ovisi o tome što društvo treba i želi, tumači Kelton i dodaje da bi te društvene potrebe trebale biti primarni fokus izučavanja, a ne njihov odraz na proračun.

Jasno je, stoga, zašto je moderna monetarna teorija izazvala solidan interes na lijevoj strani američkog političkog spektra. Kako je američka inflacija već desetljećima niska, to bi značilo da država može bezbrižno trošiti na razne socijalne programe usprkos tome što američki dug, prema posljednjim procjenama, godišnje raste za bilijun dolara i trenutno iznosi 22,5 bilijuna dolara. Prihvaćanje moderne monetarne teorije za ljevičare bi značilo da mogu proširiti sadašnje socijalne i zdravstvene programe, ali uvesti i neke nove, poput zajamčenog radnog mjesta i slične.

Zahvaljujući podudarnostima koje proizlaze iz moderne monetarne teorije i želja ljevice, Kelton je prije nekoliko godina bila savjetnica i Bernieja Sandersa, jednog od prominentnih američkih političara i mogućeg kandidata Demokratske stranke na idućim predsjedničkim izborima. Sanders je tada bio voditelj opozicije u odboru za proračun američkog Senata, a Kelton je bila glavna ekonomistica te opozicije. Mada Sanders nikad nije izrazio svoju podršku MMT-u – on smatra da bi jaču socijalnu potrošnju trebalo financirati jačim oporezivanjem bogatih – zajednički interesi proizlaze iz činjenice da bi MMT, u teoriji, omogućio mnoge državne programe za koje se zalaže Sanders. Popularna demokratska političarka i zastupnica u donjem domu američkog parlamenta Alexandria Ocasio-Cortez također je prije nekog vremena iskazala interes za MMT.

Pomalo neočekivano, interes za novu monetarnu teoriju postoji i s desne strane političkog spektra. Ako nije potrebno voditi računa o deficitu i potrošnji, to znači da bi država mogla srezati poreze kojima se financira državna potrošnja. Kelton često razmjenjuje ideje s Johnom Carneyjem, ekonomskim kolumnistom portala Breitbart, čija je publika vrlo konzervativna. Njegovo je mišljenje da će politička desnica još čvršće prihvatiti ideju moderne monetarne teorije kad shvate da bi ona omogućila rezanje poreza.

U posljednjih desetak godina Stephanie Kelton tako je postala vrlo tražen govornik na brojnim konferencijama, sastancima, skupovima, a i mediji joj daju sve više prostora. Brojni ekonomisti interesiraju se za ideju moderne monetarne teorije pa se među pristalicama našao i James Galbraith, sin poznatog ekonomista Johna Kennetha Galbraitha i brat bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha. Zanimanja ne manjka čak ni među onima koji se tradicionalno bore protiv sudjelovanja države u ekonomiji, bankarima s Wall Streeta. Kelton kaže da joj je financijska zajednica najomiljenija publika jer nije interesantno izlagati svoje stavove pred onima koji se slažu s njima, već je puno izazovnije zainteresirati za njih one koji im se protive.

'Financijska zajednica – ako ih možete uvjeriti nekim nekonvencionalnim argumentima, njima neće biti važno to što su nekonvencionalni', tvrdi Kelton. 'Oni žele biti u pravu', dodaje, jer radi se o novcu, a nove ideje mogle bi donijeti i prednost pred konkurencijom. Koliko god se ideja o izdašnoj državnoj potrošnji i tiskanju novca mogla činiti ljevičarskom, financijaši na nju, čini se, gledaju tipično kapitalistički – žele zaraditi novac. I jednako kao što im ne smeta prodavati majice s likom Che Guevare i zarađivati na tome, tako je i s novom paradigmom. Ako iz nje može proizaći nešto od čega će se u konačnici moći zaraditi – zašto ne?

Naravno, ideji ne manjka ni opozicije, posebno iz krugova tradicionalnih ekonomista koji zasad s velikim oprezom pristupaju idejama moderne monetarne teorije. Zasad modernu monetarnu teoriju sa sprdnjom prozivaju kultom drva na kojem raste novac i tumače da se radi o korištenju smiješne analogije umjesto matematičkih modela i empirijskih dokaza. Paul Krugman, poznati ekonomist i kolumnist u medijima, slaže se s mnogim programima koji proizlaze iz moderne monetarne teorije, no teoriju je odbacio još 2011. i za njene zagovornike kaže da mu i dalje 'nije jasno što točno oni misle'. Slično mišljenje su izrazili i neki drugi stručnjaci, a takav stav cijelu situaciju vraća na staru pošalicu u kojoj desetero ekonomista upitanih za mišljenje o nekom problemu na kraju ispostavi dvadeset različitih mišljenja.

Ideja tiskanja novca ima svoje pristaše i među nekim domaćim političarima koji bi vjerojatno s oduševljenjem reagirali na predavanja Stephanie Kelton. Naravno, za razliku od onih koji tiskanje novca zagovaraju tek kao vlastiti promidžbeni trik i bombastičnu ideju koja bi trebala riješiti sve novčane probleme države i građana, stavovi Kelton i njezinih istomišljenika ipak imaju nešto jaču podlogu u ekonomskoj teoriji te uvažavaju i brojne druge varijable, što ona jasno i napominje.

Pitanje je tada bi li se ista teorija mogla primijeniti na našu državu i jesu li u krivu domaći ekonomisti koji okreću očima i diže im se kosa na glavi na ideje o tiskanju novca. Ako ćemo učiti iz povijesti, kroz koju smo mnogo puta bili prisiljeni dodavati pa onda oduzimati nule na našim novčanicama, mijenjati devize po tečajevima na gradskim trgovima, a ne onima u bankama, i štedjeti u stranim valutama, od čega posljedice još i danas osjećamo kroz razne klauzule i tečajne politike - onda ne. S druge strane, kad iza revolucionarnih ideja stoje stručnjaci, a ne politički pamfletisti, možda nije zgoreg posvetiti im malo više pažnje.