PUTOVANJEM KONTRA STRAHA

Teroristi, evo vam šipak! Mi od Tunisa nismo odustali

17.05.2015 u 10:59

  • +21

Putovanjem kontra straha - Tunis

Izvor: tportal.hr / Autor: Tjaša Petrič

Bionic
Reading

Putovanja obogaćuju čovjeka, čine ga boljim. Strah ga osiromašuje. Tunis je danas jedna od zemalja koje će mnogi odmah prekrižiti kad razmišljaju o tome kamo ići na odmor. Osim što će time ostati uskraćeni za pogled na goruće sunce dok tone u pijesak Sahare i lutanje po podrumima i zidinama najvećeg rimskog amfiteatra u Africi, još veći gubitak je to što neće upoznati same Tunižane

Osmijesi, srdačnost, neposrednost..., ta neka ljudska toplina koju mi Europljani često skrivamo od stranaca, pratila je našu složnu slovensko-hrvatsku novinarsku ekspediciju čitavim putem kroz Tunis. Od sjevera na jug, pa nazad, više od 1000 kilometara u sedam dana.

A daleko od toga da je lako tuniškom narodu. Patuljak sjeverne Afrike s oko 11 milijuna stanovnika, stisnut između nesigurnog Alžira na zapadu i raspadajuće Libije na istoku, bori se da održi tek četiri godine staru demokraciju. Dodatni uteg je teška gospodarska situacija, nezaposlenost od oko 20 posto i latentna opasnost od jačanja radikalnih islamskih skupina.

'Bit će bolje, sigurno će biti bolje. Sada smo slobodni i možemo razgovarati o svemu. Samo trebamo vremena', uvjerava koliko nas, toliko, čini se, i sam sebe Sofiane Taieb (33), predstavnik tuniške turističke zajednice.

Taieb zadnjih nekoliko godina živi i radi u Beču. Rođen je u Njemačkoj, da bi mu se obitelj vratila u Tunis, a poznavanje njemačkog jezika ponovo ga je dovelo na europski kontinent. Spremno odgovara na sva pitanja, pa i na ona najneugodnija. Jedno od njih je kako objašnjava činjenicu da se više od 3.000 mladih Tunižana bori na strani Islamske države u Iraku i Siriji.

Lalovac ovo ne smije doznati!

Tuniška specijalnost je izlazna taksa. Uvedena je prošle godine i košta 30 dinara ili 120 kuna. Znači, ulazak u Tunis je slobodan, ali ako hoćeš van, plati harač. Hrvatsku posjeti oko 10 milijuna turista. Pomnožite to sa 120 kuna i dobijete primamljivih 1,2 milijarde kuna.

'Prije revolucije nije se toliko razmišljalo o islamu i Tunis je bio zatvorena zemlja. Zbog gospodarske krize, nedostatka posla i novca mladi su podložni povjerovati u svašta. Fundamentalisti im isperu mozak. Vjeruju kako ih tamo čeka blagostanje i onda se razočaraju', kaže Taieb.

Sigurnost, sigurnost i sigurnost... to je danas glavna mantra u Tunisu. Posebno nakon terorističkog napada na muzej Bardo u ožujku ove godine, u kojem su poginule 22 osobe, većinom europskih turista. Muzej se nalazi u središtu grada Tunisa, nedaleko od parlamenta. Čuvaju ga teško naoružani policajci i čini se da ga ni muha više ne može posjetiti, a da je ne legitimiraju.

Podsjetnik na krvavi čin je spomen-ploča s imenima poginulih pored ulaza u muzej.

'Taj dan sam bio na recepciji. Bilo je strašno. Ali samo nakon dva tjedna muzej je ponovno bio otvoren. Tunižani su ga tada masovno posjećivali. Na taj način smo pokazali da smo protiv fundamentalizma. Nažalost, teroristički se napadi događaju širom svijeta. Sjetite se samo Pariza', ističe Haythem Belli, jedan od muzejskih vodiča.

Inače, u glavnom tuniškom gradu sve važnije državne institucije okružene su bodljikavom žicom, zabranjeno je fotografiranje, a ispred ulaza su naoružani policajci. Takva je situacija od završetka revolucije. Lokalci više ni ne primjećuju sav taj ratnički dekor dok turiste on više plaši nego što im daje osjećaj sigurnosti.

Međutim, čim iz vida izgubite sve te automatske puške i oklopna vozila te prolunjate ulicama Tunisa, imate osjećaj kao da se nalazite u nekom gradu južne Italije ili Grčke. Mediteranski štih s arapskim šarmom. Ljudi svih boja kože, većinom moderno obučena mlađarija, okupiraju kafiće i prepuštaju se nama Hrvatima tako dragom običaju dugotrajnog 'kafenisanja'.

Alkohol se javno na ulicama ne pije dok je druga priča unutar lokala. Ukratko, većina Tunižana do islama drži koliko i mi Hrvati do katoličanstva. Zorno nam je to dokazao i jedne večeri, uz jaku novinarsku potporu, naš dragi vozač autobusa, ali... elhamdu lillah! (na arapskom 'hvala Bogu što je sve dobro završilo').

Onaj više iskonski, a za nas Europljane egzotičniji Tunis dočekao nas je na jugu. Baza nam je bio gradić Tozeur. Život u njemu dodatno uspori pod moćnim afričkim suncem, a ljudi su otvoreniji i ljubopitljivi. Čim kažeš 'Hurvatija', kao odgovor dobiješ 'Luka Modric, Rakitic…', a posebno me razgalio stariji Tunižanin uzvikom 'Hajduk, Split!'. Ma daj pet, majstore!

Dok je sjever prvenstveno okrenut poljoprivredi i industriji te turizmu baziranom na velikim, all inclusive hotelskim kompleksima uz Sredozemno more, jug Tunisa živi od uzgoja datulja i turista koji žele nešto više osim neograničenog 'ića i pića'.

Središnji dio zemlje, brdovit i kamenit, najsiromašniji je i ne čudi što je upravo u njemu 2011. planula prva iskra tuniške revolucije koja će se kasnije preliti i na ostale arapske zemlje.

Hrvatski birokrati su za tuniške male bebe

Birokracija je sigurno tuniška riječ. Ma znam da nije, ali naši birokrati su za Tunižane male bebe. Kad ulazite u zemlju, morate ispuniti poseban kartončić sa svojim podacima. I mislite si OK, sve pet. Ali isti taj komad kartona čeka vas na recepciji svakog hotela. Kako smo u sedam dana promijenili pet hotela, nakon petog puta muka vam je od vašeg imena i prezimena, posebno kad znate da te vaše črčkarije nitko živ neće čitati.

Napad na muzej Bardo zadao je općenito strašan udarac tuniškom turizmu, a buking za ovu sezonu je prepolovljen. Prije revolucije Tunis je posjećivalo više oko 7,5 milijuna turista, zatim je taj broj pao na šest milijuna, a sada Tunižani mole Alaha da ove godine navuku taj broj na pet milijuna.

Sjever će se možda i nekako pokrpati zahvaljujući Alžircima i Libijcima, koji su i prije hrlili u all inclusive hotele, uz to bolje poznaju lokalnu situaciju i nemaju toliko straha od terorizma. Međutim, jugu prijeti kolaps. Njega su najviše posjećivali Europljani.

Od početka revolucije u Tunisu u kraju oko Tozeura zatvoreno je više od 10 hotela - troškovi osoblja i održavanja bili su jednostavno previsoki, a noćenja premalo.

'Čekamo... Ništa ne radimo osim što čekamo. Prije sam dnevno vodio 50-60 grupa, a sada jedva dvije ili tri. Ovo selo živi od turizma', zabrinuto govori Ahmed Fardi, 33 - godišnji lokalni vodič u gorskoj oazi Chebika. Princ od Chebike, kako mu tepa naš šef puta Davor Milohnić, može komunicirati na čak devet jezika, među njima i na hrvatskom, ali kako je sezona počela, bojimo se da mu neće trebati ni polovica od njih.

Ista zabrinutost, čak očaj, vlada među vodičima deva i vozačima džipova. Kada to vidite, tada i nije teško nagraditi ih za njihov trud kojim dinarom više (tuniški dinar otprilike vrijedi četiri kune).

Našu adrenalinsku vožnju džipom kroz Saharu, kojim je vješto upravljao uvijek za osmijeh spreman Naser, završili smo na dini s koje je pucao pogled na ogromnu krvavocrvenu tunišku zastavu. Veličine 19 nogometnih igrališta, napravljena je s ciljem slavljenja patriotskih osjećaja nasuprot prijetnji ekstremizmom, ali i za postavljanje Guinnessovog svjetskog rekorda.

Sjedeći na saharskom pijesku, okupan kasnim popodnevnim suncem, u društvu svojih suputnika Slovenaca i Hrvata, arapskih vozača te lokalnih dječaka koji su na uzicama držali razigrane pustinjske lisice, slušajući njihove priče, smijeh i cijukanje, poželio sam da nestanu sve budale ovog svijeta koje su spremne ubiti za ovog ili onog boga.

Putovanje je jedan od načina na koji se 'običan' i 'mali' čovjek može boriti protiv straha i terora. Jednostavno, ne treba odustati od Tunisa.