Rajski dokumenti Glencorea

Švicarski kraljevi skandala s kojima i Hrvatska ima iskustva, ovoga puta nadmašili sami sebe

12.11.2017 u 11:53

Bionic
Reading

Korporacija sa sjedištem u pitomom švicarskom kantonu, gdje je svoju adresu imala i jedna od kompanija Ivice Todorića, godišnje ostvaruje više od 150 milijardi dolara prihoda, a njen enormni utjecaj i skandali šire se diljem svijeta

U jeku potrage za Ivicom Todorićem proteklih dana, u Hrvatskoj pomalo ispod radara prolazi globalni skandal prozvan 'Rajski dokumenti' (Paradise papers) otkriven zahvaljujući objavi 13,4 milijuna tajnih dokumenata vezanih uz poslovanje kroz tzv. off-shore porezne oaze. Najveći dio dokumenata vezan je uz pravnu tvrtku Appleby, koja ima sjedište na otočju Bermuda, ali i urede diljem svijeta na drugim sličnim lokacijama koje često služe kao paravan za poslovne i pravne transakcije koje se pokušaju držati dalje od očiju javnosti.

Svakim danom objavljuju se novi podaci i informacije, a mreža upetljanih širi se od britanske kraljevske obitelji, preko donatora američkog predsjednika Donalda Trumpa kroz niz velikih i malih kompanija diljem svijeta. Među njima se nalaze i poznata imena poput proizvođača sportske opreme Nike ili tehnološkog diva Apple, kao i najveća svjetska kompanija za trgovanje rudama, sirovinama i drugom robom Glencore.

S više od 150 milijardi dolara godišnjih prihoda i više od 150 tisuća zaposlenih, Glencore je jedna od rijetkih kompanija koje stvarno zadiru u sve kutke svijeta, a objavljeni dokumenti pokazali su da je ta kompanija bila jedna od glavnih klijenata Applebyja koji je godišnje, zahvaljujući pravnim uslugama, ostvarivao prihode više od 100 milijuna dolara. Rajski dokumenti su tako, recimo, otkrili da Glencore skriva vlasničku povezanost s jednim od većih svjetskih brodara, tvrtkom SwissMarine.

Pod upravljanjem te transportne kompanije nalazi se oko 170 brodova, a godišnji joj prihodi premašuju milijardu dolara. Iako se iz objavljenih dokumenata ne može zaključiti zašto Glencore tako uporno radi na skrivanju činjenice vlasništva u SwissMarineu, jasno je da tu informaciju pomno čuvaju. Još od osnivanja tvrtke 2001. godine SwissMarine niti jednom nije spomenut u bilo kakvim objavama poslovnih i financijskih dokumenata Glencorea, a kako je riječ o vlasničkom udjelu od čak 47,1 posto u kompaniji koja ostvaruje značajne prihode, ne može se nikako reći da je ta tvrtka u portfelju Glencorea beznačajna.

Dodatni dokaz za to kakvu ulogu Appleby obavlja u poslovanju Glencorea je i činjenica da usprkos tome što švicarska tvrtka upravlja desecima rudnika i raznim kompanijama u svim zakutcima svijeta, njene podružnice registrirane na Bermudskom otočju nisu navedene ni na kakvim korporativnim promotivnim materijalima.

Drugi skandal koji je izašao na vidjelo ovih dana je proces kroz koji je Glencore došao u vlasništvo rudnika Katanga u Demokratskoj Republici Kongo. Slučaj se vrti oko izraelskog biznismena imenom Daniel Gertler čijoj je kompaniji Glencore odobrio kredit od 45 milijuna dolara. Gertler je zauzvrat iskoristio svoj utjecaj u političkim krugovima u Kongu kako bi, u konačnici, vrlo vrijedan rudnik bakra u jednoj od najsiromašnijih država svijeta završio u vlasništvu Glencorea. U cijelom procesu u oči pada i cijena koju je sam rudnik platio za dozvolu za iskorištavanje minerala, a koju su mnogi procijenili nižom od prave vrijednosti te dozvole.

Pogleda li se povijest kompanije, takve vijesti teško da mogu začuditi ikoga. Glencore je svoju povijest počeo sredinom sedamdesetih godina kad je u Švicarsku doselio Marc Rich. Rođeni Belgijanac je s obitelji kao dijete pred nacistima emigrirao u Sjedinjene Američke Države gdje je nakon školovanja počeo raditi za tvrtku Philipp Brothers (danas poznatu kao Phibro) koja se bavila trgovanjem rudama, metalima, naftom i drugim sirovinama. U Švicarskoj je s Pincusom Greenom, kolegom iz Phibroa, osnovao kompaniju Marc Rich + Co.

Iz njegove biografije saznaje se da je Rich bio jedan od onih ljudi koji rade u sjeni svjetskih sukoba i napetosti i iz takvih situacija izvlače masnu zaradu. Prema njegovim vlastitim izjavama, najvažnije i najprofitabilnije poslove sklapao je kršeći međunarodna embarga pa je poslovao s Gadafijevom Libijom, Pinochetovim Čileom, Castrovom Kubom, Južnom Afrikom u doba aparthejda, Rumunjskom Nicolaja Ceauşescua i mnogim drugim režimima kojima su u nabavci sirovina znale smetati sitnice poput međunarodnih sankcija i slične. Možda najimpresivniji pothvat bila je dugogodišnja suradnja s ajatolahom Homeinijem i Iranom nakon Iranske revolucije, kad je ta država postala glavni Richov dobavljač sirove nafte koju je on kroz tajne naftovode prodavao čak i Izraelu.

Domentarni film 'Uzroci siromaštva - zašto se potkrada Afrika' Izvor: tportal.hr / Autor: THE WHY

Richa je njegov kontroverzni poslovni stil sustigao 1983. godine kad su protiv njega i njegova partnera Pincusa Greena američke vlasti podigle niz optužnica za razna zlodjela, među kojima su bili i reketarenje, porezne prijevare, kršenja embarga i druga. Rich je tada pobjegao u Švicarsku i nastavio voditi svoju kompaniju idućih deset godina. Kad je 1993. pokušao zavladati svjetskim tržištem cinka, smjeli potez završio je katastrofom i Richova kompanija završila je u dugovima većim od 170 milijuna dolara.

Pod pritiskom drugih dioničara Rich je prodao svoje udjele, a kompanija je promijenila ime i postala Glencore. Iako osnivača više nije bilo tamo, njegova poslovna (ne)kultura ostala je lebdjeti u uredima koji se nalaze u malenom švicarskom gradiću Baaru, u okrugu Zug. Okrug je, inače, jedan od najmanjih među 26 švicarskih kantona, no vrlo je poznat po tome što u njemu ima sjedište više od 30.000 kompanija iako u kantonu živi samo 120 tisuća stanovnika.

  • +20
Glencore Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Među tih tridesetak tisuća nalaze se i neke kompanije čija imena su vrlo dobro poznata i hrvatskoj javnosti, poput Agrokora AG ili Dioki Holdinga AG, a razlog za toliku popularnost jedne pitome, ali relativno ruralne švicarske sredine među velikim svjetskim kompanijama leži u činjenici da je u kantonu Zug porezni tretman upravo holding kompanija vrlo, vrlo povoljan.

Uzmu li se u obzir i stvari poput tradicionalne švicarske bankovne tajne, nije čudo što Glencore svoj utjecaj širi upravo iz te lokacije. A utjecaj je zastrašujuće velik. Glencore se nalazi na 16. mjestu liste 500 najvećih svjetskih kompanija koju sastavlja američki magazin Fortune. Najveći je svjetski trgovac sirovinama i rudama i vodeći dobavljač cinka i kobalta. Uz rude i metale, Glencore se bavi i trgovinom poljoprivrednim proizvodim i najveći je svjetski trgovac pšenicom.

Uz već spomenute, Glencore je upleten u još niz drugih sumnjivih poslova u državama poput Ekvadora, Zambije, Kolumbije, kao i Australije koja je jedan od najvećih svjetskih izvoznika sirovina i metala. U jednom slučaju se povezuje čak i s trgovinom nafte u Hrvatskoj. Prema priči objavljenoj prije nekoliko godina, Glencore je 2001. godine od Iraka koji se tada nalazio pod vladavinom Sadama Husseina, a i pod sankcijama, kupio milijun barela sirove nafte koja je trebala završiti u SAD-u, ali je preusmjerena u Hrvatsku koja ju je platila tri puta više od cijene po kojoj je kupljena.

Unatoč povijesti isprepletenoj mutnim poslovanjem, Glencore je prije nekoliko godina uspio dodatno učvrstiti svoju poziciju u svijetu spajanjem s konkurentskom tvrtkom Xstrata. Vrijednost preuzimanja premašivala je 60 milijardi dolara i omogućila je Glencoreu nastavak širenja.

Glencore je kroz godine pokušao popraviti svoj imidž, no uspjeh tih nastojanja je upitan Izvor: tportal.hr / Autor: Glencore

Švicarska je kompanija kroz godine pokušala raditi i na promjeni imidža. Financirala je borbu protiv malarije u Zambiji, kao i znanstveno-istraživačke programe u Australiji te je financijski podržavala borbu protiv bolesti stoke u Južnoj Americi.

No usprkos svemu tome, Glencore ne uspijeva pobjeći od negativnih naslova i priča. Ako bi se sudilo prema informacijama pohranjenim u rajskim dokumentima, moglo bi se zaključiti da kompanija to zapravo ni ne želi.