Stanko Gojević Parlov:

'Ponijele su me emocije pa sam se nakon Oluje vratio u Kijevo i nikad nisam požalio zbog povratka u spaljeni dom'

05.08.2019 u 16:25

Bionic
Reading

Stanko Gojević Parlov nakon Oluje se vratio u rodno Kijevo te iz razrušene i spaljene kuće pokrenuo poslove s ortopedskim pomagalima i sportskim dresovima. Zapošljava ljude, daje im plaće, a državi poreze. Nikad nije požalio to što nije ostao u Njemačkoj. Okrenuo se i turizmu, a ima i recept za preporod države

Hrvati se masovno iseljavaju već desetljećima, stoljećima, i sve to vrijeme maštaju o povratku na rodnu grudu, djedovinu, ma bila ona u ravnicama ili u teško prohodnom kamenjaru. O povratku su se pjevale pjesme, bajala lažna obećanja. Nadalo se i vjerovalo da će, jednom kad bude slobodna i samo svoja, u nju nagrnuti potomci svih onih koji su zbog svojih jada otišli trbuhom za kruhom. A ima ih dvanaest milijuna i sa sobom će donijeti 200 milijardi dolara, govorilo se tada.

A sredinom devedesetih, kad je napokon stao rat i Hrvatska se našla slobodna, brzo se shvatilo da neće biti ništa ni od masovnog povratka ni od pustih milijardi. No neki su se ipak tih godina vratili kući. Među onima koji su se uputili kućama nakon Oluje našao se i Stanko Gojević Parlov.

Rođeni Kijevljanin krajem osamdesetih otišao je iz Splita za suprugom u Njemačku. Gojević Parlov bio je solidan igrač malog nogometa; njegov klub Voće igrao je u prvoj gradskoj ligi. Kao gastarbajter zaposlio se u tvrtki Karla Dietza, koja je izrađivala ortopedsku opremu, a u slobodno vrijeme je s malog prešao na velike terene i ganjao loptu na travnjaku regionalnog ligaša Ittersbacha. Tamo je upoznao i kasniju Dinamovu legendu Jensa Nowotnyja, ali i Rudija Sprügela, čovjeka koji će mu uz gazdu Dietza ubrzo promijeniti život.

Od euforije do spaljene kuće

Bila je godina 1996., kada je, vođen sirenskim zovom s ognjišta, Stanko Gojević Parlov spakirao svoje kovčege i s obitelji se vratio u oslobođenu zemlju.

'Vodile su me emocije. Bio sam euforičan, mislio sam da će se i mnogi drugi, poput mene, vratiti te uložiti svoj novac i znanje', prisjeća se danas svog povratka na rodnu grudu. Ispalo je da je bio jedan od rijetkih koji je postupio tako.

'Očekivao sam puno, a dočekala me spaljena, razrušena kuća, sa suprugom i djetetom od dvije, tri godine.'

Nije bilo onako kako se nadao, no Gojević Parlov odlučio je da neće zdvajati. Primio se posla, obnovio kuću i iz nje pokrenuo posao. Zapravo ne jedan, nego dva: jedan sa sportskim dresovima i drugi s medicinskom i ortopedskom opremom. Neko se vrijeme bavio i politikom, osvajao glasove i mandate, no to ga je pustilo. Važnije mu je, kaže, to da mu posao ide, da ima dovoljno da osigura život sebi, svojoj obitelji i radnicima u dvije kompanije: Karl Dietz Kijevo i Jako Sport.

Je li ikad požalio što se vratio kući, što nije ostao u Njemačkoj, mirno radio svoj posao i u slobodno vrijeme ganjao loptu po zelenim travnjacima oko Karlsbada?

'Nikad', odlučan je Gojević Parlov, nudeći recept koji ga hrani i koji bi trebalo primijeniti u cijeloj zemlji.

Nije se predavao

'Trebali bismo se češće pitati što je to što imamo i što možemo dati svojoj zemlji, sredini iz koje smo potekli, a ne vječno se buniti i zapitkivati što bi nam država trebala dati', parafrazira legendarnu misao ubijenog američkog predsjednika J.F. Kennedyja.

'Živio sam vani, proputovao svijeta i vidio kako naši ljudi tamo žive i koliko pate. Ljudi koji su otišli iz ekonomskih, poneki i iz političkih razloga', rezonira Gojević Parlov. 'Da se nisam vratio, dica bi mi bila u Njemačkoj i ne bi danas govorila hrvatski.'

Gojević Parlov nije se predavao. Vratio se kući i ostao. Pokrenuo je poslove i zaposlio velik broj ljudi, što nije mala stvar u kraju iz kojeg ljudi stalno odlaze.

Iza tvrtke Jako Sport dva su desetljeća razvoja. Ideja vodilja uvijek je bila proizvesti opremu koja treba sportašima, po razumnoj cijeni i s naglaskom na osnovno.

'Mislim da doista nudimo najbolji odnos cijene i kvalitete', može se svojim sportskim asortimanom pohvaliti Gojević Parlov. I doista, njihovi dresovi i sportska oprema prodaju se u više od 40 zemalja, a roba im je vrhunske kvalitete. 'Niti jednom renomiranom markom nisam zadovoljan kao što sam zadovoljan Jakom', možete pročitati na internetskim forumima.

Čekaju se još Dinamo i Hajduk

Ostaje zapisano to da su njegove dresove prvi u Hrvatskoj odjenuli nogometaši Zagore iz Unešića. Među prvoligašima to su učinili Šibenčani, u vrijeme kad su u klubu igrali Ante Rukavina i Gordon Schildenfeld. Poslije su ih nosili Riječani kad su osvajali prvenstvo i kup, pa Osječani, zatim 'pjesnici iz Kranjčevićeve' i niz nižerazrednih klubova, sve do nogometaša Kamena iz Podbablje, Fortune iz Povlja i Ratara iz Piškorevaca.

Ove sezone logo tvrtke Jako kitit će dresove jakih bundesligaša VfB-a Stuttgart i Bayera 04 iz Leverkusena. U Hrvatskoj ostaje tek jedna praznina.

  • +5
Stanko Gojević Parlov Izvor: Cropix / Autor: Nikolina Vukovic Stipanicev / CROPIX

'Moje dresove još nisu nosili ni Dinamo ni Hajduk. No možda i za to dođe vrijeme', nada se Gojević Parlov.

Core business ipak ostaje Karl Dietz Kijevo, tvrtka koja više od dva desetljeća proizvodi i distribuira razna medicinska i ortopedska pomagala, od bolničke opreme, preko ortopedskih uložaka i cipela, do protetike. Njihovih šezdesetak zaposlenika opskrbljuje cijelu zemlju, a posao su proširili i na zemlje regije, Srbiju te Bosnu i Hercegovinu. A to je već stotinjak zaposlenika, znači i toliko redovitih plaća i uplaćenog poreza državi i lokalnoj zajednici.

Viziju razvoja dijeli sa zaposlenicima

Je li mu ponekad dosta, razmišlja li da digne ruke i ode u mirovinu?

'Imam 52 godine i poduzetnički duh još me nije napustio. Vodi me želja da osiguram egzistenciju sebi i obitelji, održim firmu', odlučan je Gojević Parlov. 'Pratimo promjene na tržištu, prilagođavamo se te oprezno ulažemo i širimo posao.'

Pogoni tvrtki Karl Dietz Kijevo i Jako Sport Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Karl Dietz Kijevo

Takvim načinom poslovanja preživjeli su godine krize, bili uspješni i zadržali prirodan, normalan rast. 'Imali smo viziju razvoja koju sam dijelio sa svim svojim zaposlenicima. Tako je bilo i tako ćemo i dalje raditi.'

Igrom slučaja ušao je i u turizam. 'Obnovio sam djedovinu', objašnjava Gojević Parlov. 'Nije me pritom vodila želja za zaradom, nego emocije, nagon za povratak životu u prirodi. Ispalo je da i drugi misle tako pa su mi obje kuće pune turista od svibnja do kraja rujna.'

Gojević Parlov uspješan je čovjek, jedan od najvećih poslodavaca u Kninu. A sam grad, ima li nade za njega?

'Imamo pravo biti euforični u ove dane, ali ako realno sagledamo, Knin je u posljednjih 15 godina nažalost ostao bez sedam do deset tisuća stanovnika. Grad poznat po velikom broju mladih više nije na toj razini.'

Poruka za kraj

Što se može učiniti po tom pitanju? Kako zaustaviti ljude da ne odu i privući nove stanovnike?

'Nije rješenje dati nekome stan i stambeno ga zbrinuti ako nema posla. To je glavni preduvjet za opstanak grada i ostanak ljudi u njemu', kaže Gojević Parlov. 'Optimist sam po prirodi, ali treba biti realan. Svega je danas u Kninu manje, i ljudi i obrta. Ako se svi ne promijenimo, bit će teško osigurati budućnost grada.'

I za kraj, poruka:

'Čestitam Hrvatima dane ponosa i slave, ali bilo bi važno da se pokušamo promijeniti i prestati misliti da nam je uvijek netko drugi kriv za sve naše probleme. Promjena koja nam treba nalazi se u nama.'