ZBOG KRUTOG ZAKONA

Part-time posao nikome se ne isplati

29.05.2012 u 07:12

Bionic
Reading

Raditi nepuno radno vrijeme, odnosno part-time posao, u Hrvatskoj je neisplativo i za zaposlenika i za poslodavca, pa je ovaj oblik rada još jedan od primjera krutosti Zakona o radu. Naš zakon doduše poznaje kategoriju skraćenog radnog vremena, ali brojka od manje od sedam posto ljudi koji rade na taj način, u što se ubrajaju i klasični honorarni suradnici, pokazuje da u praksi taj oblik rada nije profunkcionirao

Part-time posao naš zakon definira kao rad pri čemu radno vrijeme ne smije biti dulje od najdužeg punog radnog vremena, odnosno od 40 sati tjedno. Glavna prepreka za oživljavanje zapošljavanja s nepunim radnim vremenom svakako su doprinosi, koji se plaćaju puni iznos bez obzira na broj sati kojeg radnik odradi.

Tako se zdravstveno osiguranje plaća u punom iznosu, pa dolazi do paradoksa po kojem radnik koji radi kod dva poslodavca, a na skraćeno radno vrijeme, uplaćuje zdravstveno osiguranje za dva zaposlenika. Zavod za mirovinsko osiguranje donekle se prilagodio, ali je odredio mogućnost pola radnog vremena, a ne plaćanje doprinosa prema broju odrađenih sati.

Drugu prepreku čine smanjena prava poput kraćeg godišnjeg odmora, ali i prepreka postavljenih gubitkom prava za nezaposlene u slučaju otkaza.

Za razliku od Hrvatske u Europskoj uniji, u kojoj svaki pet zaposlenik radi nepuno radno vrijeme, doprinosi se plaćaju prema broju odrađenih sati. Rekorder je svakako Nizozemska u kojoj je nepuno radno vrijeme hit među ženama. Preko pola ukupnog broja zaposlenih radi nepunim radnim vremenom, a među ženama postotak je još veći, pa na ovaj način radi 66 posto Nizozemki.

U državi koja je fleksibilizirala tržište rada do razine da tvrtka može plaćati radnika za jedan ili dva sata tjedno, zaposlenici nerijetko rade kod više poslodavaca, onoliko sati koliko žele. Razvija se i novi oblik rada, job-sharing, a riječ je o aranžmanu u kojem dva zaposlenika odrađuju puno radno vrijeme u jednog tvrtki, pri čemu se sami dogovaraju o podjeli radnog vremena. Nizozemska nije jedina zemlja part-time poslova, ali je svakako otišla najdalje u razvoju fleksigurnosti.

U Švedskoj oko 26 posto zaposlenih radi nepuno radno vrijeme, a u Njemačkoj i Austriji oko četvrtina zaposlenih. U Australiji je rad na nepuno radno vrijeme uređen zakonom na način da su zaposlenici potpuno zaštićeni. Poslodavac im plaća doprinose, bolovanje, rodiljni dopust, ali sukladno broju sati na koji je zaposlenik prijavljen. U slučaju otkaza, poslodavac i part-time zaposleniku mora dati otkazni rok, pa nije ni čudo da na ovakav način radi čak 3,3 milijuna Australaca.

U Kanadi i SAD-u ovaj tip zapošljavanja nije naročito popularan. Samo jedan od deset Kanađana radi nepuno radno vrijeme, a u SAD-u je 2007. na taj način radilo 18,3 milijuna ljudi, pri čemu su pristali na činjenicu da im poslodavac ne mora plaćati doprinose ni zdravstveno osiguranje. U Japanu pak raditi nepuno radno vrijeme postaje popularno među ženama, od kojih čak 40 posto ne radi puno radno vrijeme.

Svjetska organizacija rada (ILO) upozorila je na rast part-time zapošljavanja među mladima od 15 do 24 godine. Zaključak je organizacije da je mladima onemogućen posao u punom radnom vremenu, pa moraju pristajati na druge aranžmane, a pritom ih najviše zabrinjava što je među zaposlenim mladima čak 35 posto studenata, što sugerira još veći problem u nalaženju stalnog zaposlenja.

Inače, rad na nepuno radno vrijeme, job-sharing i ostali netradicionalni oblici rada dio su strategije poznate kao fleksigurnost. To je kombinacija fleksibilnosti na tržištu rada uz sigurnost za zaposlenike. Patentirao ju je danski premijer Poul Nyrup Rasmussen početkom 21. stoljeća, a provedbom te mjere Danska je smanjila nezaposlenost za 50 posto.

Fleksigurnost se sastoji od tri važne komponente. Prva je fleksibilnost na tržištu rada, što omogućuje jednostavno zapošljavanje i otpuštanje. Visoka socijalna sigurnost za zaposlenike je druga, a aktivna politika zapošljavanja, odnosno programi prekvalificiranja shodno potrebama tržišta, treća komponenta zaokružene politike koja treba dovesti do bržeg i jednostavnijeg zapošljavanja.

Tržište rada i kriza