U reformi obrazovnog sustava aktivno sudjeluje i privatni sektor. Kako bi još snažnije utjecali na prilagodbu školstva potrebama gospodarstva, Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) početkom veljače osnovala je Udrugu poslodavaca u obrazovanju.

Na njezinu je čelu 36-godišnji Mislav Balković, dekan Visoke škole za primijenjeno računarstvo i jedan od suosnivača učilišta Algebra.

Za njega nema spora oko toga da su tri nova zakona o visokom obrazovanju, o kojima se trenutačno vodi žestoka rasprava u akademskim i političkim krugovima, prava stvar. Štoviše, ističe, kako bi to mogao biti jedan od najznačajnijih doprinosa gospodarskom razvoju Hrvatske u ovom desetljeću.

'Takav stav jasno smo izrekli i na prošlotjednoj sjednici Gospodarsko-socijalnog vijeća. Zajedno sa sindikatima dali smo snažnu potporu reformi visokog obrazovanja koja je nužna želimo li da domaće gospodarstvo sutra uspješno participira na tržištu EU.

Zakon o visokom obrazovanju donosi značajan napredak kako u poboljšanoj horizontalnoj i vertikalnoj prohodnosti između stručnih i sveučilišnih studija tako i u izjednačavanju prava iz studentskog standarda redovnih studenata na državnim i privatnim visokoškolskim ustanovama, kao što je npr. pravo na zdravstveno osiguranje.

Zakoni zadržavaju besplatno studiranje na državnim visokoškolskim ustanovama te i nadalje ne predviđaju bilo kakvo financiranje ili sufinanciranje privatnih obrazovnih ustanova iz državnog proračuna, kako se to u posljednje vrijeme pokušavalo tumačiti.

Određivanje kapaciteta pojedine ustanove na temelju objektivnih kriterija sustava kvalitete, što vrijedi i za državne i za privatne ustanove, doprinijet će svakako poboljšanju uvjeta studiranja, a veća financijska transparentnost doprinijet će u konačnici povećanju efikasnosti sustava', ističe Balković.

-Hrvatska je danas u vremenu dinamičnih promjena i redefiniranja društvenog sustava vrijednosti, tako da me malo što može zaista iznenaditi. Ne osjećam se pozvanim tumačiti osobne stavove pojedinih dekana i profesora koje spominjete, tako da ćete ovo pitanje morati postaviti njima.

● Koje će mjere vaša udruga predložiti Vladi kako bi se smanjio jaz između gospodarstva i obrazovanja?

-Prije svega treba razumjeti da se ovdje radi o dva potpuno odvojena problema, koja su oba dijelom nastala kao posljedica manjka svijesti o važnosti i položaju obrazovnog sustava u razvoju gospodarstva i društva.

Prvo, broj i struktura obrazovanih ne odgovara potrebama tržišta rada jer, primjerice, još uvijek su na listi hrvatskih deficitarnih zanimanja inženjeri, a znamo da upravo inženjeri najviše doprinose stvaranju dodane vrijednosti i BDP-u.

Drugo, kompetencije obrazovanih kadrova nisu u skladu s potrebama gospodarstva – imamo velik broj zastarjelih obrazovnih programa te manjak praktičnog iskustva i kvalitetne stručne prakse unutar pojedinih.

HUP se intenzivno bavi rješavanjem oba ova problema kroz reformske aktivnosti koje provodi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Niz naših članova uključen je u sektorska vijeća koja predstavljaju formalnu i funkcionalnu sponu gospodarstva, sindikata i obrazovanja u strukovnom srednjoškolskom obrazovanju u kojem se školuje preko 70 posto naših srednjoškolaca. Ova tijela zadužena su za odobravanje sadržaja obrazovnih programa te za predlaganje upisnih kvota i mreže obrazovnih ustanova na srednjoškolskoj razini.

● Navedite konkretno kakve biste promjene uveli u svaki od pojedinih obrazovnih razina - osnovnu školu, srednju i fakultete?

-Mjere koje predlažemo nisu vezane za pojedine obrazovne segmente nego su usmjerene prvenstveno na poticanje razvoja zakonskog okvira te porezne politike i modela financiranja u obrazovanju.

Što se tiče obrazovnih razina, mislim da bismo mnogo dobili kada bismo osnovnu školu produljili njezinim započinjanjem godinu ranije. Također, valjalo bi u nastavni program ugraditi sadržaj novog Nacionalnog okvirnog kurikuluma te uvesti malu maturu koja bi vrlo rano razvijala osobnu odgovornost i drukčiji sustav vrijednosti kod učenika.

Srednje strukovno obrazovanje sustav je koji trenutačno pati od neusklađenosti kako kvota tako i sadržaja programa s potrebama gospodarstva. Ipak, to je sustav koji se u posljednjih nekoliko godina izuzetno dinamično razvija i tu su stvari sada dobro postavljene, a započete reforme treba dovršiti.

Razvijeni su i razvijaju se novi nastavni programi od kojih će neki u škole već ove jeseni, a definiranje mreže škola i programa te upisnih kvota mislim da će biti prvoklasno političko pitanje prije svega zbog dualnog financiranja i upravljanja školama – od središnje države i županija.

Sve svoje smjernice i primjedbe vezane za visoko obrazovanje jasno smo izrekli unutar šestomjesečne javne rasprave o paketu zakona. Usvajanjem i određenog broja naših primjedbi i preporuka od predlagača vjerujemo da je na ovom području napravljen povijesni napredak

● Kad je riječ o financiranju obrazovanja, vaša udruga se zalaže za 'vaučere'. Kako funkcionira taj model, što bi on značio za naš obrazovni sustav - za učenike i studente, državu i ustanove

Zalažemo se prije svega za promjenu fokusa financiranja s ustanova na studente i učenike te izgradnju obrazovne odgovornosti. Naime, samim time što bi dobili kupon tj. voucher definirane novčane vrijednost, student i njegovi roditelji sigurno bi jako dobro razmislili gdje i kako uložiti da se to na kraju najviše isplati.

Vjerujemo da je financiranje ustanova bez prave kontrole rezultata model koji je upravo doveo do sadašnjih neusklađenosti gospodarstva i obrazovanja. Upravo na tom tragu predložili smo i sustav vouchera kao pravedan oblik izjednačavanja uvjeta pristupa svim javnim obrazovnim programima, bez obzira na to tko je osnivač obrazovne ustanove, a prije svega zbog izjednačavanja prava i obaveza poreznih obveznika i njihove djece.

Uvođenjem sustava vouchera potaknula bi se i konkurencija među svim obrazovnim ustanovama, što bi dugoročno dovelo do podizanja kvalitete obrazovanja. Ovisno o rezultatima državne mature ili završene osnovne škole učenik, odnosno student, birao bi ustanovu u kojoj želi nastaviti izgradnju karijere.

Vrijednost vouchera te njihovu distribuciju po programskim područjima mogla bi odrediti država u skladu sa strateškim razvojnim smjernicama i potrebama gospodarstva, a razliku cijene (ako postoji) plaćali bi sami učenici odnosno studenti.

Svjesni smo da u ovom trenutku ovakav model neće biti prihvaćen, ali nas raduju već i pomaci koje donose novi zakoni u viskom obrazovanju jer stavljaju naglasak na zapošljivost studenata i rezultate obrazovnog postupka.

● Kako spriječiti zlouporabu vaučera odnosno kako spriječiti učenike, studente da idu linijom manjeg otpora i biraju 'lakše' škole?

-Postavili ste jedno od ključnih pitanja koje nije vezano samo za vouchere nego je univerzalno. Naime, i danas je moguće birati studije odnosno škole koje su lakše od drugih. To samo po sebi i ne bi bio toliki problem da studenti ili učenici nepovratno kroz takvo školovanje ne izgube vrijeme, a njihovi roditelji i država novac.

U društvenom smislu ovakvi su programi vrlo štetni, čak i ako su potpuno na trošak roditelja, a njihov negativni utjecaj na opću percepciju obrazovanja i na ukupnu djelatnost širi je nego što se misli. Rješenje je međutim jednostavno i dogodit će se brže nego što se to možda čini kroz inzistiranje na sustavima osiguranja kvalitete u obrazovanju.

Hrvatska je u području visokog obrazovanja napravila veliki iskorak u ustrojavanju i izgradnju kompetencija unutar Agencije za znanost i visoko obrazovanje, a rezultati reakreditacije i vanjskih evaluacija pojedinih ustanova i studijskih programa značajno će povećati odgovornost i podići kvalitetu svih onih ustanova koje se obrazovanjem žele baviti dugoročno i na korist društva.

-Uzevši u obzir činjenicu da Hrvatska, usprkos velikom porastu visokoobrazovanih u posljednjih nekoliko godina, danas još uvijek u mladoj populaciji od 30 do 34 godine ima oko 20 posto visokoobrazovanih, a u EU prosjek je nešto preko 30 posto, jasno je da nam treba i privatno i državno visoko obrazovanje.

Ne navodim ove podatke zbog toga što mislim da se moramo u svemu uspoređivati s EU nego zbog toga što svaka dodatna godina obrazovanja dovodi do povećanja produktivnost pojedinca za oko pet posto sa značajnim učinkom na inovativni potencijal. Zamislite što takav pojedinac znači za gospodarstvo. Zamislite što donosi dodatnih 4.000 visokoobrazovanih ljudi svake godine, koliko nam nedostaje da bismo dosegli prosjek EU.

Hrvatska zbog nasljeđa socijalizma tek u zadnjem desetljeću upoznaje privatne obrazovne sustave, a njihova pozicija u društvu još se uvijek izgrađuje. Taj je proces tek na samom početku u odnosu na pojedina naša sveučilišta s tradicijom starom više stotina godina, a rezultat i dosegnuti status će ponajviše ovisiti o kvaliteti koju pružaju studentima i povjerenju poslodavaca i šire javnosti koje izgrade.

Rekao bih da se povjerenje izgrađuje prije svega kroz zapošljivost školovanih kadrova, ne samo zbog toga što je ona antirecesijski prioritet gotovo svake vlade u svijetu, nego prije svega jer je svrha obrazovanja upravo zapošljavanje.

U tom kontekstu, neke su privatne ustanove izgradile već u ovih deset godina zavidan status, a druge su se utopile u prosječnosti. Ista je stvar i s državnim ustanovama. Sve ovisi u viziji ustanove i vjeri u vrijednost kvalitete.