Europska komisija je zato pokrenula javno savjetovanje o osobnim mirovinama do kraja listopada. Osobne (ili privatne) mirovine dugoročni su štedni proizvodi u koje građani uplaćuju dobrovoljno te tako dopunjuju državne ili strukovne mirovine.

U srijedu otvorenim savjetovanjem građane se poziva da dostave informacije o iskustvima s korištenjem sustava osobnih mirovina te o interesu za korištenje takvih programa radi štednje za mirovinu, doznajemo iz Europske komisije.

Ulaganje u mirovine prioritet EU-a

U okviru savjetovanja traže se i mišljenja stručnjaka koji rade u sektoru mirovinskog osiguranja o njihovu interesu da ponude jednostavne, ekonomične i transparentne proizvode za osobne mirovine kojima će cilj biti pružanje boljeg povrata uloženih sredstava.

Zahvaljujući savjetovanju, Komisija će lakše procijeniti što se može napraviti na razini EU-a kako bi se ponudio širi izbor osobnih mirovina i omogućila prekogranična konkurencija

U Komisiji smatraju kako je riječ o jednom od ključnih čimbenika na tržištima kapitala, pa je jačanje ulaganja u osobne mirovine jedan je od prioriteta unije tržišta kapitala. Time bi se omogućio veći priljev ušteđenih sredstava na tržišta kapitala i usmjeravanje dodatnih financijskih sredstava u produktivna ulaganja, poručuju iz EK.

Međutim, kako javlja Deutsche Welle, teško da će se problemu demografskih promjena moći doskočiti samo time. Tako Institut njemačkog gospodarstva upozorava kako Njemačkoj neće preostati ništa drugo nego uvesti još kasniju dobnu granicu za odlazak u mirovinu, 70 ili čak 73 godine.

Ovaj institut prije svega ukazuje na tri čimbenika: prvi je činjenica kako životna dob neprestance raste, što je teret za mirovinski sustav koji će u jednom trenutku postati prevelik. Tako je u bivšoj Zapadnoj Njemačkoj 1960-ih dobna granica za mirovinu bila daleko niža. Primjerice rudari su odlazili u punu mirovinu i prije navršenih 60 godina. Ipak, u prosjeku su muškarci u svojoj mirovini uživali samo 9,9 godina, a žene 10,6 godina

Danas je statistika posve drugačija: 2014. će, statistički gledano, svaki muškarac primati mirovinu 19,3 godine, a žene 21,4 godine. Drugim riječima, već zbog produljene životne dobi došlo je do golemog povećanja broja umirovljenika: 1960. ih je u Njemačkoj bilo 7,9 milijuna, 2014. ih je 20,2 milijuna.

Na rubu odumiranja

Drugi čimbenik je natalitet, a on je u ovoj zemlji još od sedamdesetih u prosjeku pao ispod 2,1 djeteta po jednoj Njemici, što je na rubu granice odumiranja stanovništva.

Treći je povezan s činjenicom nataliteta jer sad su već na rubu mirovine posljednji građani rođeni u takozvanom baby boom naraštaju, u pedesetima i šezdesetima. To znači da će se uskoro dogoditi da će mnogo građana otići u mirovinu, a da na njihovo mjesto neće doći nitko tko će uplaćivati u mirovinski fond.

Zaključak studije ovog instituta koju je načinila Susanna Kochskämper je jasna: čak i postojeća reforma u Njemačkoj koja predviđa da svi rođeni nakon 1965. krenu u mirovinu tek sa 67 godina - neće biti dovoljna. To bi značilo da od 2032. više ne bi bilo mlađih umirovljenika od tog doba.

Ali ako se, piše Deutsche Welle, okrene računica i prema novcu koji će biti na raspolaganju pokuša otkriti koliko dugo treba raditi da umirovljenici primaju manje ili više mirovine od onih kakve su sada, dolazi se do toga da će već 2040. trebati raditi sve do 73. godine života, i to i muškarci i žene - u skladu sa smjernicama za ravnopravnost.

Burne reakcije

Prve reakcije na ovo izvješće su prilično burne. Treba imati na umu da Institut njemačkog gospodarstva nije neovisan institut, to je - kao što mu ime kaže - institut njemačkih poslodavaca. Iako se i on poziva na statistike Njemačkog državnog ureda za statistiku, drugi stručnjaci upozoravaju kako se već i u prethodnim raspravama o dobi u kojoj treba ići u mirovinu baratalo prognozama za koje nitko ne može pouzdano znati da će biti točne.

Naime, još sredinom 1980-ih čula su se upozorenja kako je njemački mirovinski sustav pred slomom i kako će se za trideset, četrdeset godina nužno potpuno raspasti. No pritom nisu uzeti u obzir događaji poput njemačkog ujedinjenja, a nema tog statističkog ureda na svijetu koji može pouzdano predvidjeti što će biti pola stoljeća unaprijed.

Drugi problem je svakako političke prirode. Mirovine su vruća tema i malo koja stranka će pokušati uvjeriti birače kako će morati raditi maltene do groba. Upravo suprotno, nakon što su 2000-ih mnoge zemlje Europske unije prihvatile dobnu granicu od 67 godina za odlazak u mirovinu, sve je više stranaka i pokreta u zemljama EU-a koje žele vratiti stara pravila, bez obzira kakav to teret bio po državnu blagajnu. Valja istaknuti da u državama poput Francuske takva reforma nikad nije ni provedena.

Njemačka pak užurbano priprema zakon kojim bi se regulirala 'elastična' granica za odlazak u mirovinu. Po postojećim propisima, umirovljenici u nekom trenutku moraju u mirovinu i ne isplati im se raditi dulje. S druge strane, ako čak i rade nakon što su već umirovljenici, kažnjava ih se porezom na prihod pa moraju dobro razmisliti koliko im se to isplati.

Svakako je problem i činjenica da su mnoge osobe već s navršenih 40 prestare da nastave raditi u svom zvanju. U upravama kompanija ima puno onih koji su navršili 70. rođendan, ali jedva da netko uopće želi vidjeti vozača kamiona koji je navršio tu dob. Utoliko se i takvi izračuni zapravo svode na tjeranje ljudi u prijevremenu mirovinu, piše Deutsche Welle, što naravno znači mnogo manje mirovine, nerijetko i nedovoljne za život.