MADOFF, KERVIEL I LESSON

Mala povijest velikih financijskih skandala

30.06.2009 u 09:54

Bionic
Reading

Amerikanac Bernard Madoff ulagačima je nanio štetu od 65 milijarda dolara. Ali, nije on jedini. I u Europi su mnogi nasjeli pričama o velikim zaradama

Charles Ponzi (1882. do 1949.) smatra se prvim velikim majstorom prijevare prema načelu 'grude snijega', piše Deutsche Welle. U engleskom se taj trik i naziva 'Ponzi scheme', u Hrvatskoj se govori o financijskom inženjeringu na principu piramide. Potencijalnim ulagačima obećavao je da svoj novac mogu udvostručiti u roku od 90 dana. Oko 40.000 ljudi mu je povjerovalo i povjerilo mu oko deset milijuna dolara. Na kraju je 4,3 milijuna dolara nestalo.

I u Njemačkoj ljudi često nasjedaju 'financijskom inženjeringu'. Damara Bertges, hotelska namještenica iz bavarskog Schweinfurta početkom devedesetih godina prošlog stoljeća se prozvala predsjednicom Europskoga kraljevskog kluba. Potencijalnim ulagačima je obećavala da će prekinuti vladavinu zločestoga kapitala. I tada su banke bile na lošem glasu pa su joj mnogi povjerovali. Između 1991. i 1994. na račun Kraljevskoga kluba uplaćeno je dvije milijarde njemačkih maraka. U rujnu 1994. je sustav koji se sastojao od 80 tvrtki doživio slom.

Bernard Cornfeld je 1955. u Parizu s nekoliko stotina dolara osnovao Društvo za otvorene investicijske fondove. U početku je poslovao uglavnom s Amerikancima, koji su bili stacionirani u Europi. Vješto je izigravao američke i europske porezne odredbe. Kasnije je osnovao vlastiti fond Investors Overseas Services koji je od 1960. djelovao kao dioničko društvo sa sjedištem u Panami. Zaposlio je 25.000 posrednika koji su njegovih 18 investicijskih fondova prodavali u Europi, prije svega u Njemačkoj. Za deset godina je IOS narastao na oko 2,5 milijarde dolara. U kompliciranom sustavu drugih fondova nestao je veći dio investiranog novca. Kad je nastupilo slabo razdoblje na burzi i ulagači počeli prodavati svoje udjele, čitav sustav je propao.

Njemačka banka Herstatt-Bank iz Kölna bila je, istina, mala banka, ali je njezin slom 1974. uzdrmao financijski svijet. Posljedica je osnivanje Fonda za osiguranje uloga u Njemačkoj i više zakonskih i drugih propisa. Godine 1971. je došlo do sloma deviznog sustava iz Bretton Woodsa sa stabilnim mjenjačkim tečajevima. To je za trgovce devizama bila novost. Oni su i najmanje promjene tečaja ulažući velike svote mogli iskoristiti i kasirati takozvanu 'arbitražu'. Herstatt-banka je od početka u tomu sudjelovala. Osobito uspješan je bio Dany Dattel koji je 1958. počeo učiti bankovno poslovanje u Herstatt-banci. U banci je izbila neka vrsta 'zlatne groznice'. Uskoro su brojni namještenici banke počeli raditi s rizičnim ulaganjima, sve do portira. 1973. je obujam trgovine devizama u toj banci iznosio 24 milijarde njemačkih maraka.

Ali, 1974. su sve češće špekulacije imale loš ishod. Nakon što je sredinom lipnja 1974. interna kontrola utvrdila velike gubitke, informirano je nadzorno tijelo. Pregovori većinskog vlasnika Gerlinga s velikim njemačkim bankama (Deutsche, Dresdner i Commerzbank) o spašavanju Herstatt-banke nisu uspjeli. Već istoga dana je Nadzorno tijelo naredilo zatvaranje filijala u Kölnu i Bonnu. Gubici su iznosili oko pola milijarde maraka. Sljedećeg jutra su stotine ulagača htjele podići svoj novac, ali šalteri su ostali zatvoreni.

I burna vremena na burzi početkom novog tisućljeća, kad su mlade tvrtke trgovale na takozvanom novom tržištu, privukla su brojne maštovite mešetare. Jedan od njih bio je Bodo Schnabel, rođen 1950. On je gotovo sve transakcije svoga poduzeća Comroada – izmislio. Tako je vrijednost poduzeća umjetno podigao na vrijednost od preko 1,2 milijarde eura. Da je to moglo funkcionirati može zahvaliti naivnosti banaka, nadzornih tijela i ulagača. Kad se 2002. godine utvrdilo da je većina transakcija manipulirana, Zemaljski sud u Münchenu je Schnabela osudio na sedam godina zatvora.

Mladi francuski burzovni mešetar Jerome Kerviel htio je postati zvijezdom u svojom banci. 32-godišnji namještenik banke Societe Generale bio je osobenjak i kompjutorski genij, koji je imao važne spoznaje o unutarnjem nadzornom sustavu te velike banke. To je iskoristio, a da sam od toga nije profitirao. Povremeno je do 50 milijarda eura ulagao na rizične dionice, a da to njegovi pretpostavljeni nisu znali. Prokockao je 4,9 milijarda eura prije nego što je otkriven.

Tako velike gubitke nije napravio Nick Leeson. Njegovi gubici iznosili su 'samo' 1,2 milijarde dolara. S obzirom da je u Singapuru, daleko do Velike Britanije, sam sebe mogao kontrolirati, upropastio je britansku banku Barings. Iz Singapura je ulagao u japanski burzovni indeks Nikkei, a tečaj je sve više i više padao. Na računu broj 8888 dugo je uspijevao sakriti gubitke. Kad je pobjegao, na svom računalu je ostavio ceduljicu s natpisom: 'Žao mi je.' Kasnije je o tomu napisao knjigu, prema kojoj je 1999. snimljen i film.