ZOV NOVCA

Evo što je u glavama najvećih korporativnih kriminalaca

04.09.2016 u 09:01

Bionic
Reading

Ljudi poput Bernarda Madoffa, Roberta Allena Stanforda ili Andrewa Fastowa odgovorni su za prijevare vrijedne desetke milijardi dolara, propasti ogromnih kompanija, samoubojstva, uništavanja obitelji i dovođenje mnogih ljudi na prosjački štap

Da je korporativni kriminal jedno prilično sivo pravosudno područje na kojem se 'pravedno' i 'zakonito' nerijetko poprilično razilaze, građanima Hrvatske nije potrebno posebno objašnjavati. Milijarde i milijarde kuna štete pretrpjele su domaće tvornice, kompanije i zaposleni u njima u posljednja dva i pol desetljeća, i upravo ostaje začuđujuće kako pravosudni aparat nikada ne uspije identificirati krivce i odgovorne. Ekstremno rijetke iznimke tu su samo da potvrde to poslovično pravilo.

Ipak, koliko god mi bili frustrirani nesposobnošću pravosudnog sustava da zadovolji pravdu, Hrvatska je daleko od iznimke u tome. Možda i najbolji dokaz za to je financijska kriza iz 2008. i 2009. za čije se izazivanje prozivalo dobar dio najvećih svjetskih financijskih institucija. Uz ponešto kazni koje su bile prisiljene platiti u proteklih par godina, sva ta globalna korporativna novčana družina i dalje nesmetano posluje, leti privatnim avionima, ljetuje na privatnim otocima i ne mari za zakone koji se ionako vrlo lako savijaju pod težinom novca

S vremena na vrijeme ipak, gotovo uvijek tek kad se nezakonitosti više nikako ne mogu ignorirati ili pomesti pod tepih, i najčešće tek pod iznimnim pritiskom javnosti, pravosuđe uspije nekog korporativnog mufljuza strpati u zatvor. Čak i onda kazne rijetko odgovaraju težini kriminala, ali pravda barem formalno bude zadovoljena. U Hrvatskoj se još treba desiti to čudo da netko zbog gospodarskog kriminala bude osuđen i adekvatno kažnjen, no u Sjedinjenim Američkim Državama ima takvih slučajeva.


Najpoznatiji među njima je, svakako, onaj Bernarda Madoffa, njujorške investicijske legende koji je krajem 2008. godine, u jeku financijske krize, bio prisiljen priznati svoju višedesetljetnu obmanu u kojoj su nestali deseci milijardi dolara. No postoje i drugi prominentni slučajevi u kojima su krivci za gospodarski kriminal završili iza rešetaka.

Eugene Soltes, predavač na poznatoj Harvard Business School koji se bavi upravo pitanjima odgovornosti menadžmenta, ovih će dana objaviti knjigu koju je napisao nakon komunikacije s nekima od najpoznatijih korporativnih kriminalaca. Soltes je tijekom sedam godina pokušao kontaktirati pedesetak bivših menadžera, direktora i biznismena koji su još uvijek ili su bili na odsluživanju kazni u američkim zatvorima. Mnogi od njih su mu i odgovorili, pa na temelju njihovih odgovora Soltes u knjizi pokušava identificirati uzroke koji dovode do toga da ljudi koji odlično zarađuju i uživaju visoki društveni status, i kojima naizgled ništa ne nedostaje, postanu prevaranti i kriminalci.

Slučaj 1. Komedija zabune

Već spomenuti Madoff je Soltesu odgovorio da je njegov slučaj bio 'kao komedija zabune'. Madoff je 2008. priznao i kasnije je osuđen za jednu od najvećih tzv. piramidalnih investicijskih prijevara u povijesti. U tom tipu prijevare ulagače se privlači obećanjima o sigurnoj zaradi. Onim investitorima koji svoj novac ulože na samom početku, zarada se isplaćuje iz novca ulagača koji investiraju nakon njih. Tako se formira svojevrsna piramida u kojoj neko vrijeme profitiraju oni koji su na njenom vrhu, no ona se urušava jer u određenom trenutku više nije moguće pronaći nove investitore s čijim bi se novcem isplaćivala obećana zarada starima.

Madoff je bio vrlo ugledni investitor u njujorškim financijskim krugovima, među brokerima i investicijskim savjetnicima, kojem je njegova pozicija automatski dovodila nove ulagače i bez da se morao reklamirati. Krah je uslijedio nakon što su se krajem 2008. urušile svjetske burze i on više nije ni na koji način mogao skrivati svoju veliku prijevaru koja je trajala barem dva desetljeća. Procjenjuje se da je u svemu nestalo čak oko 65 milijardi dolara, no zbog načina prijevare u kojoj su se krivotvorile zarade i dugog razdoblja, velikog broja klijenata i investicija, teško je utvrditi za koliko je zbilja Madoff oštetio svoje klijente. Zbog svoje prijevare on je sredinom 2009. osuđen na 150 godina zatvora

Soltesu je Madoff objasnio: 'Da bih pokrio gubitke, morao sam uzeti novac koji su mi nudili fondovi. A da bih to napravio, morao sam se obavezati na dugoročnu strategiju zbog koje nisam mogao vraćati novac investitorima. Preuzimao sam sve više i više novca, nadajući se da ću jednom kad stanje na tržištu bude povoljno za moju strategiju, sve moći popraviti.' To se, naravno, nije desilo, a osim što je Madoff završio u zatvoru, jedna od posljedica njegova nemoralnog ponašanja bilo je i samoubojstvo njegova sina točno dvije godine nakon što je Madoff uhapšen.

U otprilike isto vrijeme kad je Madoff osuđen, američkim vlastima se predao i Robert Allen Stanford, još jedan financijaš kojem su se na teret stavljale piramidalna investicijska shema, ali i podmićivanja te mnoge druge nezakonitosti. U sudskom procesu koji se vrtio oko raznih pronevjera u vrijednosti više milijardi dolara, Stanford, koji je tijekom svoje krimi-karijere izdašno koristio i povlastice raznih poreznih oaza, konačno je osuđen na 110 godina zatvora

Za razliku od Madoffa koji je priznao svoja nedjela i pomirio se sa sudbinom, Stanford i dalje tvrdi da je nevin. 'Sve je to dio najveće krađe u povijesti državnih institucija SAD-a', tvrdi Stanford u svojim pismima Soltesu. 'Ja ću pobijediti u ovom ratu', dodaje on, iako su mu američki sudovi odbili već nekoliko žalbi

Slučaj 3. Slab karakter

Dok su Madoff i Stanford svoja nedjela provodili sami, odnosno uz pomoć vrlo uskog kruga suradnika, u jedan od najvećih korporativnih skandala s početka ovog stoljeća, propast američke kompanije Enron, bilo je umiješan širi krug osoba. U trenutku proglašavanja bankrota Enron je bio jedan od većih trgovaca energijom s imovinom procijenjenom na više od 60 milijardi dolara

Do bankrota je došlo nakon što se otkrilo da je menadžment Enrona s revizorima iz tvrtke Arthur Andersen bio umiješan u računovodstvenu prijevaru u kojoj su koristili niz rupa u zakonima kako bi sakrili gubitke iz poslovanja, propale projekte i enormne dugove. Zbog svoje uloge u skandalu Andrew Fastow, glavni financijski direktor Enrona, odslužio je šest godina u zatvoru

Fastow je Soltesu izjavio: 'Da sam imao karakter koji sam trebao imati, bio bih u jednom trenutku rekao 'dosta je'... ali nisam. No, realno, da sam u bilo kojem trenutku svoje karijere rekao da više ne mogu, oni bi samo pronašli drugog financijskog direktora', dodao je Festow i kazao kako to 'nije isprika za ono što su radili'.

Slučaj 4. Mogu sve što hoću

Sličnu situaciju u kojoj nezakonitosti jednostavno odu predaleko i postanu dio svakodnevice opisao je i Dennis Kozlowski, svojevremeno glavni izvršni direktor kompanije Tyco International koja se također bavila tzv. kreativnim računovodstvom. Kozlowski, koji je za svoja nedjela odležao šest i pol godina, kaže da mu je nadzorni odbor 'odobravao sve što je htio'. 'Nakon nekog vremena malo vas obuzme vlastita arogancija i stvarno vjerujete da možete sve što hoćete', dodaje on.

Soltes u knjizi, na temelju tih i drugih svjedočenja, zaključuje da je gospodarski, odnosno korporativni, kriminal manje posljedica zlih namjera i planova, a više rezultat situacija u kojima se faktori poslože u laku priliku da se brzo zaradi. Direktori kompanija su, manje-više, ljudi poput ostalih koji su također podložni pitanju sukoba interesa i koji, baš kao i drugi, racionaliziraju svoje odluke s obzirom na trenutak u kojem su donesene. No zahvaljujući njihovoj poziciji, loše, nemoralne i nezakonite odluke ne utječu samo na njih, nego na puno širi spektar u kojem se nalaze i kompanije i oni zaposleni u njima. To ih, naravno, ne opravdava za kriminal osim, kako se čini, u njihovim vlastitim očima.