Od jeseni 2008. do danas došlo je do određenih pozitivnih promjena u globalnom financijskom sustavu, no strukturne promjene su izostale, zbog čega i danas postoje krizna žarišta koja bi, krenu li stvari u krivom smjeru, mogla postati izvorištima novih, lako moguće globalnih problema
Petnaestog rujna ove godine navršava se deset godina otkad je propala američka investicijska banka Lehman Brothers. Pregovori u vrhu američkih financija i politike tijekom vikenda koji je prethodio tom ponedjeljku nisu urodili dogovorom o njenom spašavanju i banka koja je na papiru imala 600 milijardi dolara imovine morala je proglasiti bankrot. Kao što znamo, propast te banke bila je okidač globalne financijske krize zbog koje su svjetski političari idućih mjeseci brojnim mjerama pokušavali spasiti globalnu ekonomiju. Do sredine ožujka 2009. burzovni indeksi su prepolovljeni i iako je oporavak polako krenuo već tada, efekti krize osjećaju se i danas.
Financijsko-ekonomski krah izazvao je tada i snažnu reakciju javnosti. Organizirani su prosvjedi diljem svijeta kako bi se bogate bankare pozvalo na odgovornost, političari su obećavali stroža pravila kako bi se obuzdala pohlepa, a komentatori i analitičari su upozoravali da je potrebno naučiti lekciju da se u budućnosti takva kriza ne bi ponovila. Deset godina kasnije teško je zaključiti da smo puno naučili. Točnije - naučili jesmo puno, ali to znanje ne primjenjujemo.
vezane vijesti
Na naslovnici pretposljednjeg izdanja britanskog tjednika The Economist nalazi se ilustracija velikih zgrada koje simboliziraju velike banke i koje su oblijepljene medicinskim flasterima kao adekvatan prikaz onoga što se dogodilo u posljednjih deset godina. Rane su zaliječene, no dio uzroka koji su doveli do krize i dalje je prisutan. Zabrinjavajuće, situacija je u nekim segmentima još i gora.
Najviše je napravljeno u financijskoj industriji, no i to je daleko od dovoljnog. Pravila su ponešto postrožena i banke danas moraju držati više kapitala koji im služi kao rezerva u slučaju da se nađu u problemima. Regulativa financijskih instrumenata čija je kompleksnost prouzročila enorman rast rizika u financijskom sustavu, posebno nakon propasti Lehman Brothersa, poboljšana je i dio neizvjesnosti je uklonjen. Mada se i tu u posljednje vrijeme javljaju suprotni pritisci, posebno pod utjecajem američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegova poriva za deregulacijom korporacija. No strukturnih promjena nema.
Razlog panike na financijskim tržištima, ali i šire, prije deset godina ležao je u činjenici da su ugrožene bile multinacionalne banke koje su jednostavno bile prevelike da bi ih se pustilo da se same nose s rizikom propasti – činjenica je to koju je krah Lehman Brothersa, kao i njegove posljedice, jasno potvrdio. Iako se govorilo da takve strukturne rizike treba ukloniti, koncentracija velikih banaka i danas je jednaka kao što je bila i prije krize. Primjerice, pet najvećih financijskih institucija danas ostvaruje trećinu svih prihoda od poslova investicijskog bankarstva, upravo kao što je to bilo i 2007.
Djelomično poboljšanje je ipak zabilježeno u segmentu poslovne politike banaka. Dosezi krize bili su prije deset godina vrlo široki jer su banke financiranje vlastitog poslovanja bazirale na enormnoj količini međusobno posuđenog novca. Takva je praksa ponešto suzbijena i banke su naglasak vratile na klasičan način financiranja, od depozita klijenata. Međuovisnost financijskih institucija, barem u tom segmentu, nešto je smanjena, što u teoriji znači i manju vjerojatnost za nekontroliranim širenjem krize. No one su i dalje velike sveobuhvatne institucije, u čijim se mrežama nalazi bezbroj manjih faktora koji računaju na njihovu stabilnost.
Enorman rizik stvoren tijekom godina koje su prethodile velikoj krizi nakupljen je kroz izdavanje i kupoprodaju financijskih instrumenata sve ne bi li se zadovoljili nezasitni apetiti grabežljivih bankara koji su uživali u visokim plaćama zahvaljujući visokim profitima banaka. Mada ih se tijekom i nakon krize razapinjalo kao krivce i obećavala su se razumnija pravila oko naknada koje primaju, ništa se bitnije nije promijenilo. Lloyd Blankfein, šef banke Goldman Sachs – jedne od onih koje je spašavala američka država – lani je imao plaću od 24 milijuna dolara; Jamie Dimon, njegov kolega po poziciji u banci JPMorgan Chase, lani je zaradio 29,5 milijuna; Brian Duperreault, prvi čovjek osiguravateljno-financijskog diva AIG koji je tijekom krize dobio rekordnih 180 milijardi dolara državne pomoći, prošle godine imao je plaću od 43 milijuna dolara, a Brian Moynihan, čelnik Bank of America, kojoj je država pomogla s 45 milijardi dolara tijekom krize, lani je podebljao svoj bankovni račun za 23 milijuna dolara.
Spomenuti problematični financijski instrumenti su se dobrim dijelom oslanjali na pokriće koje je proizlazilo iz stambenih hipotekarnih kredita. No kriza je pokazala da su ti krediti odobravani prevelikom broju građana koji ih nisu bili u stanju otplaćivati u trenutku kad je na tržištu nekretnina došlo do pada cijena. Kao posljedica krize čak je devet milijuna američkih građana kroz ovrhe ostalo bez stana ili kuće. Olako kreditiranje bilo je jedan od glavnih uzroka krize, a problem previsoke zaduženosti kućanstava nastavlja se do danas. Dug kućanstava kao udio u svjetskom bruto domaćem proizvodu danas je na najvišoj razini u povijesti.
Dakle iako se može reći da je globalna financijska industrija danas u nešto boljem stanju - prozori kroz koje je puhao propuh su zamijenjeni, stari namještaj je zamijenjen novim - temelji na kojima ona leži i dalje su jednako nesigurni. S tom razlikom da sada ne pucaju s jedne, nego s druge strane.
Financijske krize redovita su pojava u ekonomiji. Prije globalnog kraha 2008. brojni su šokovi pogađali razne dijelove svijeta. Od američke krize štedionica krajem osamdesetih i početkom devedesetih, preko meksičke valutne krize 1994., pa sve do azijske i ruske krize nekoliko godina nakon toga. Ovih se dana u sličnim problematičnim situacijama nalaze Turska i Argentina, kojima je vrijednost valuta od početka godine skresana za više od 50 posto. Takve krize izazivaju probleme u određenim dijelovima ekonomije i srećom nisu sveobuhvatne, kao što je bio krah otprije deset godina.
Svi se slažu da će se takve krize ponavljati, jednako kao što i svi strahuju da bi se ponoviti mogla i globalna kriza. No baš kao što se u razdoblju prije 2008. nije lako mogao izolirati onaj faktor zbog kojeg je u konačnici sve otišlo nizbrdo, tako to nije moguće ni danas. Prošlih deset godina pokazalo je da smo nastavili biti samouvjereni kako niti jedan od onih segmenata za koje danas vidimo da su potencijalni izvori rizika neće biti baš taj. Propast banke Lehman Brothers, opterećene financijskim instrumentima upitne kvalitete, pokazala je da je jedan od njih bio baš taj.
