U raspravama koje je pokrenula na društvenim mrežama mnogi su upozorili da je informatička pismenost u 21. stoljeću, kada učenici u Finskoj napuštaju učenje pisanih slova i umjesto toga uče koristiti tipkovnice, jednako bitna kao i materinji jezik ili matematika te da njene osnove trebaju učiti svi bez obzira hoće li se kasnije nastaviti školovati u prirodnim i tehničkim ili u društvenim i humanističkim područjima. Drugi su naglasili da bi nam se ponovno moglo dogoditi da se milijuni eura utroše u projekte koji neće biti naročito korisni dok će trpjeti najvažniji segment, edukacija nastavnika.

Hoće li nabava biti za nečiji profit?

Prema Mornaru digitalna je oprema za škole posljednji put nabavljana 2008. godine, a plan je da se do 2022. u novu uloži oko 180 milijuna eura. Time bi se, kaže, barem 50 posto škola učinilo 'digitalno zrelima'.

Prof. Dalibor Perković, srednjoškolski profesor fizike, član udruge Nastavnici.org, kaže da je u ovim raspravama ključno pitanje s kojim ciljem će se kupovati oprema.

'Tek ćemo vidjeti hoće li se računala nabavljati zato što se želi na najoptimalniji način opremiti škole, ili, kako se to kod nas često radi, zato da bi netko na tome zaradio', rekao je Perković.

'Znamo da je Hrvatska leglo korupcije u kojem valjda nikada ništa nije prošlo, a da netko nije dobio udio. Kad god se nešto nabavlja, možemo biti 99 posto sigurni da su u igri nečiji financijski interesi. Bilo je primjera s tzv. pametnim pločama u koje je ulupano više desetaka milijuna kuna, a od njih na kraju nije bilo ništa. To je vjerojatno trebalo uvesti samo da netko može dići proviziju. Slično je bilo i s udžbenicima i s ECDL tečajevima itd.', dodao je.

Perković ne dvoji da je informatika važna. Smatra da je učenje rada na računalu danas podjednako važno kao učenje pisanja te da informatika u nekoj fazi obrazovanja treba biti obavezna za sve. Čak vjeruje da je učenje programiranja važno za učenje proceduralnog načina razmišljanja.

'Kada naučite programski jezik i vidite kako funkcionira, onda naučite nešto vrlo bitno za razumijevanje svijeta. Učenje programiranja možda bi čak trebalo biti odgojni predmet, a ne samo obrazovni', objasnio je naš fizičar.

No ipak nije uvjeren da je uvođenje informatike kao obaveznog predmeta u cijelu osnovnu školu nužno najbolje rješenje.

'Tek treba vidjeti u kojem razredu bi ona trebala postati obavezna. Neka nova istraživanja i iskustva na zapadu pokazuju da učenici najbolje uče od motiviranog nastavnika s kredom i pločom. Pokazalo se da računala mogu biti distrakcija za pozornost djece. To nije prvi takav slučaj. Kada su se pojavili gramofoni, netko se dosjetio da bi se predavanja mogla snimati na ploče. No pokazalo se da one ne mogu zamijeniti nastavnike. Potom su se pojavili televizori pa je opet bilo nekih koji su smatrali da bi oni mogli zamijeniti nastavnike. I ta moda je brzo prošla. Na sličan način na zapadu jenjava moda inzistiranja na računalima svuda i uvijek', objasnio je Perković.

Najveći problem je manjak nastavnika

Profesor fizike i informatike Ivan Novosel koji predaje na zagrebačkoj V. gimnaziji kaže da je u priči o digitalizaciji škola zasigurno najveći problem edukacija nastavnika jer će za nju trebati dosta vremena.

'Mi danas nemamo dovoljno školovanih informatičara čak ni za privatni sektor, a kamoli za škole. Oni koji studiraju zahtjevnu informatiku, u većini slučajeva radije će raditi u poduzetništvu gdje mogu više zaraditi. Za stvaranje znatno većeg nastavničkog kadra svakako će trebati više godina, to nije nešto što se može odraditi preko noći', objasnio je.

Naravno, proces uvođenja informatike može se odvijati postupno, kaže, no za prave efekte trebao bi biti prilično obuhvatan.

'Naši učenici još uvijek preferiraju pisati rukom na papiru čak i kada je neke zadatke lakše rješavati na računalima. To se neće promijeniti sve dok se ne promijeni cijela kultura škole. A dok se sve to ne izmijeni, nećemo vidjeti ozbiljnije promjene', kaže naš informatičar.

Postoji dio informatike, ističe, koji bi trebao biti obavezan predmet u rangu fizike, kemije, biologije ili bilo kojeg znanstvenog predmeta.

'Jedno je vještina korištenja računala i određenih alata, odnosno programa, a drugo je računarstvo. Računarstvo je zasebna disciplina koja nas uči kako računala funkcioniraju i kako dobiti da rade ono što želimo. Trenutno je i jedno i drugo uključeno u predmet koji se zove informatika koji zbog toga pati jer ne ostaje dovoljno vremena za učenje programiranja. No informatika kao zaseban predmet ne bi nužno morala biti obavezna od prvog razreda osnovne škole', kaže Novosel.

Mora li opremanje škola biti toliko skupo?

Od našeg stručnjaka za hardver i softver Damira Škrjaneca, tehničkog voditelja u kompaniji Cybrotech d.o.o., pokušali smo doznati mora li nužno projekt opremanja hrvatskih škola koštati oko milijardu i 400 milijuna kuna koliko je najavio investirati Mornar do 2022. da bi opremio polovicu škola.

'Što se tiče hardvera, opcije su tablet, prijenosna ili stolna računala. Smatram da tableti još uvijek nisu na nivou da bi se na njima mogla održavati nastava informatike. Prijenosno računalo djeluje zanimljivo, ali zbog cijene održavanja, dugoročno se ne isplati. Najbolja varijanta bila bi klasična desktop računala, složena od relativno jeftinih komponenti. Moguća varijanta bila bi kompaktna stolna računala, kao na primjer Intel NUC. Takvo računalo s diskom i monitorom po cijeni od oko 2.500 kuna zadovoljava vrlo širok spektar potreba', izračunao je Škrjanec.

Oprema bi mogla biti još za oko 20 posto jeftinija kada bi se nabavljala na veliko jer je 2.500 kuna cijena aktualna u našim trgovinama.

Iz navedenog slijedi da bi računala, kada bi se potpuno nova oprema nabaviljala za svakog osnovnoškolaca za svih osam razreda, kojih u jednoj generaciji u Hrvatskoj ima oko 40.000, na hardver trebali potrošiti oko 800 milijuna kuna, što je gotovo upola manje od iznosa koji je spominjao ministar. A za početak bilo bi dovoljno da svaka škola ima po nekoliko učionica opremljenih računalima.

Pri ovim izračunima treba imati na umu da je proračun resornog ministarstva oko 11,5 milijardi kuna, da je on jedan od najskromnijih u EU, te da se samo za prijevoz srednjoškolaca i nastavnika godišnje izdvaja oko 700 milijuna kuna, a za održavanje vjeronauka još oko 230 milijuna kuna. Osim toga prema tzv. 'Vatikanskim ugovorima' Crkva iz proračuna godišnje dobiva više od 300 milijuna kuna. Drugim riječima, čini se da bi za uvođenje informatike u škole zapravo bila dovoljna samo politička volja.

Jeftini softver

Škrjanec kaže da se dio softvera, operativni sustav, može nabaviti jeftino ili čak besplatno jer na tržištu postoje besplatna i otvorena rješenja poput Linuxa, koja u principu zadovoljavaju sve potrebe.

'Ipak, zbog široke rasprostranjenosti i cijene održavanja, vjerojatno bi bilo oportuno da država od Microsofta otkupi određen broj licenci, namijenjenih isključivo za obrazovanje', kaže Škrjanec.

Situacija je još znatno povoljnija kada je u pitanju ostali softver.

'Većina softvera mogla dobiti bi se besplatno, ili barem vrlo jeftino. Klasična uredska rješenja po školama sasvim sigurno nisu potrebna', kaže naš stručnjak.

Trajnost opreme?

Škrjanec smatra da bi takva oprema mogla trajati oko pet godina jer se tehnologija u posljednje vrijeme nešto sporije razvija.

'Moorov zakon polako prestaje vrijediti, a najbolji dokaz je to što Intel užurbano pokušava dokazati da to nije tako. Radni vijek računala je stoga danas znatno duži nego što je bio prije 10 godina. Uz osigurano održavanje, radni vijek informatičke učionice mogao bi biti oko pet godina. To znači da se najavljena investicija dijeli sa pet, što dokazuje da je cijena informatizacije znatno niža nego što izgleda na prvi pogled. No kolika god ona bila, cijena koju plaćamo za neznanje i neobrazovanost uvijek je daleko veća', upozorio je naš stručnjak.

Novca ima, treba postaviti prioritete

Naš uspješni poduzetnik, investitor u zdravstvenom i ICT sektoru, Saša Cvetojević kaže da novca uvijek ima, da je samo pitanje postavljanja pravih prioriteta.

'Naš školski sustav, kao i većina javnih službi, orijentiran je prvenstveno sebi. Isplata plaća, koliko god male bile, uvijek je prioritet. Iza toga slijedi još puno drugih stvari, pa za učenike, najčešće ne ostane dovoljno', rekao je Cvetojević koji smatra da se puno stvari moglo napraviti i napravilo se i mimo sustava.

'Inicijativama dijela nastavnika i roditelja i donacijama računala opremljene su mnoge škole. Smatram da bi svi trebali učiti osnove programiranja, jer programiranje je jezik kojim komuniciramo s računalima. Kao što učimo strane jezike, kako bismo razumjeli druge ljude i kulture, tako bismo trebali razumjeti i kako rade ICT uređaji oko nas. Učenje same uporabe brzo zastarijeva. Uvođenjem informatike treba istovremeno i rasteretiti učenike nečeg drugog, a ne dodati im samo još jednu obvezu', poručio je Cvetojević.