Dojmovi su još bili svježi. Američki je dvojac tek pred koju minutu završio svoje govore i Power Point prezentacije o tome kako su izraženiji toplinski valovi i požari tek jedna od brojnih posljedica klimatskih promjena koje već danas vidimo, osobito u našem dijelu Europe. U ovim krajevima možemo očekivati i učestalije poplave, a u svijetu vidimo i ledenjake koji se tope, mijenjaju se tokovi rijeka, životinje se povlače u staništa na višim nadmorskim i geografskim visinama, a zatopljenje utječe i na ponašanje i na zdravlje ljudi, na smanjenje poljoprivrednih prinosa, na smanjenje populacija riba u oceanima itd.

Publika u velikoj predavaonici bila je malobrojna ali odabrana, mahom sastavljena od studenata i profesora s Geofizičkog odsjeka te stručnjaka iz DHMZ-a. Sve ljudi koje već odavno ne treba uvjeravati da je čovjek u velikoj mjeri odgovoran za globalno zatopljenje niti da će budućnost mladih generacija ovisiti o odlukama koje će nacije, znanstvenici i političari donijeti uskoro - u narednim godinama.

Oni koji već znaju nešto o izvješćima IPCC-a mogli su još jednom čuti poznata upozorenja da je dužnost svih država svijeta da učine sve što mogu kako bi se rast emisija CO2 što prije smanjio ili možda potpuno zaustavio, ali i da trebamo očekivati da će se klimatske promjene nastaviti odvijati još desetljećima čak i u najoptimističnijem scenariju, i to zbog onog CO2 koji smo već ispustili.

Uz snažan šum rashladnih uređaja, dvojac je prisutne također podsjetio na to da trenutačno većina zatopljenja odlazi u zagrijavanje oceana, a tek manji dio na grijanje atmosfere, kao i da treba imati na umu da čak ni rast temperatura od dva stupnja Celzijeva, do granice za koju se kao kritičnu zalaže većina znanstvenika i zakonodavaca, neće proći bez teških posljedica. Njih je teško precizno predvidjeti, jer ne možemo znati kako će i kada reagirati različiti sustavi poput vječnog leda koji u tlu drži zarobljen jaki staklenički plin metan. No jedno je sigurno - s porastom od četiri stupnja Celzijeva živjet ćemo u nekom sasvim drugačijem svijetu.

Prilagodba je nemoguća

Čak i ako poduzmemo sve moguće mjere prilagođavanja - izgradimo solidnije kuće s konstrukcijama za odolijevanje poplavama i vrućinama, konstruiramo brane za obranu od viših razina mora, kanale za regulaciju rijeka, dobre sustave rashlađivanja itd., takvom svijetu ne možemo se potpuno prilagoditi pa je apsolutno neophodno intenzivno raditi na smanjivanju emisija, istaknuo je dvojac.

Field je naglasio i neke poslovne prilike koje otvara situacija u kojoj se nalazimo – prilagođavanje klimatskim promjenama i napori da se one smanje preusmjerit će golema sredstva, milijarde i milijarde dolara u sasvim nova znanstvena područja i nove tehnologije.

387471, 386940, 382530, 378545
Obnovljivi izvori ne razvijaju se dovoljno brzo

Nakon predavanja Field je u intervjuu za tportal.hr dodatno obrazložio svoja razmišljanja o nekim specifičnim problemima i mogućim rješenjima vezanim za klimatske promjene.
Mislite li da se obnovljivi izvori energije razvijaju dovoljno brzo i da dovoljno brzo postaju konkurentni da bismo imali razloga da na usporavanje globalnog zatopljenja možemo gledati s optimizmom?

Danas vidimo dramatičan porast u efikasnosti solarne energije i drastičan pad cijena, tako da u mnogim dijelovima svijeta obnovljivi izvori energije postupno postaju konkurentni fosilnim gorivima. No ipak čini se da se ne razvijaju dovoljno brzo da bi zaustavili učinke klimatskih promjena. Stoga trebamo pronaći načine da oslobodimo obnovljive izvore energije kako bi oni brže prodirali na tržište. Jedan od načina jest ukidanje subvencija za fosilna goriva. Drugi je da uvedemo poreze na CO2 kako bi štete koje uzrokuje postale dio cijene koju plaćaju konzumenti. Prilike za obnovljive izvore su odlične, a isto vrijedi i za mehanizme kojima bi se mogao ubrzati njihov razvoj.

Kako u tom kontekstu prijelaza na obnovljive izvore vidite ulogu nuklearne energije. Ona je posljednjih desetljeća, prije havarije u Fukushimi, ponovno dobivala na popularnosti. Čak su je i neki manje radikalni krugovi zelenih počeli prihvaćati kao alternativu. Nuklearna nesreća u Japanu nije izravno uzrokovala velike žrtve; one se ne mogu ni usporediti sa žrtvama u ugljenokopima ili s onima koje izaziva zagađenje zraka uzrokovano fosilnim gorivima.

Što je šira lepeza izbora energetskih rješenja kojima se može smanjiti emisija CO2, to će troškovi biti manji, a cijene niže. Pravi izazov za nuklearnu energiju jest pitanje može li se ona proizvoditi na siguran način, može li se rizik terorizma prevladati i može li se riješiti dugoročni problem skladištenja nuklearnog otpada. To su tehnički izazovi. Vjerujem da je pametno rješenje da se različitim državama omogući da same odlučuju hoće li koristiti nuklearnu energiju. Mislim da će neke regije odlučiti da mogu sigurno eksploatirati nuklearnu energiju, a druge da ne mogu. No ipak treba imati u vidu činjenicu da u ovom trenutku nuklearna energija ne izgleda kao osobito jeftino rješenje. Kada bi se tržišni uvjeti za sve izvore, uključujući i fosilna goriva, izjednačili, nuklearna energija bi mogla pokazati je li stvarno konkurentna ili nije.

Je li geoinženjering rješenje?

U znanstvenim krugovima vode se rasprave o potencijalima geoinženjeringa u rješavanju problema klimatskih promjena. Što mislite koliko su neke od tih opcija realne?

Kada se govori o geoinženjeringu, uglavnom se predstavljaju dva ključna portfolija. Jedan dio tehnologije nastoji riješiti problem odstranjivanja i skladištenja CO2 koji se trenutačno ispušta. To podrazumijeva izvlačenje CO2 iz atmosfere i pohranjivanje u neka trajna geološka skladišta u šumama ili pod zemljom. Mnoga su od tih rješenja niskorizična i primjenjiva. Ona se mogu klasificirati u domenu ublažavanja klimatskih promjena. Za njih postoje brojne prilike za razvoj i primjenu. Drugi portfolio uključuje tehnologije upravljanja sunčevim zračenjem. On uglavnom podrazumijeva upotrebu različitih vrsta atmosferskih zagađenja za stvaranje zaštitnih paravana. Osobno sam pristaša istraživanja u ovom drugom području kako bismo vidjeli ima li upravljanje zračenjem ikakav stvaran potencijal. Mislim da je fer reći da sada imamo vrlo malo dokaza u prilog ili protiv. Prije nego što se potvrdi da ova metoda može biti uspješna, bilo jako glupo krenuti s njezinom primjenom. Mislim da ona neće biti tako jeftina kako to proklamiraju neki pobornici.

Do prije nekoliko godina u svijetu je bilo puno klimatskih skeptika, osobito među političarima. Mislite li da se situacija promijenila, da su i političari i javnost u cjelini spremniji prihvatiti da su klimatske promjene stvarnost te da su za njih u velikoj mjeri odgovorni ljudi?

Javnost širom svijeta sve više prihvaća znanstvene činjenice. Osobito je razumnim ljudima moje dobi teško ne priznati da se klima mijenja; mi smo to iskusili već za našeg života. Mislim da spremnost da se o klimi razmišlja kao o riziku na koji možemo utjecati dobiva sve veću podršku. Osobno vidim puno jakih dokaza da su globalno društva promijenila stav prema klimatskim promjenama, da ih većina danas prihvaća kao problem koji je ključni dio agende za desetljeća koja su pred nama.

Klimatske su promjene i važna prilika!

U nekim zemljama, osobito u onima čiji se gospodarski razvoj i energetska neovisnost temelje na fosilnim gorivima, veliki pritisci da odustanu od njih doživljavaju se kao politička i ekonomska prijetnja. Vidjeli smo da Poljaci nisu bili oduševljeni Papinim upozorenjima na prijetnje fosilnih goriva jer im energetska neovisnost o Rusiji ovisi o ugljenu. Kako vidite njihovu situaciju?

U ovoj priči vrlo je važno razlikovati između znanstvenih činjenica i gospodarskih učinaka prijelaza na obnovljive izvore. Čak i u zemljama kao što je Poljska koja se oslanja na ugljen ili u državama koje ovise o izvozu nafte vidim sve više uvažavanja činjenice da su klimatske promjene tu i da ljudi utječu na njih. Pravo pitanje je kakve opcije postoje da zemlje čija gospodarstva ovise o fosilnim gorivima dobiju pravedne sporazume. Mislim da je svijet u 2015. primjereno usredotočen na ovo pitanje pravednosti, a ne na pitanje uzrokujemo li mi ljudi klimatske promjene ili ne. Dakle koje su opcije za pravedna rješenja? Neka se mogu tražiti u tehnologijama pročišćavanja emisija i skladištenja CO2. Druga idu dalje od fosilnih goriva. Primjerice Saudijska Arabija i mnoge druge zemlje Bliskog istoka nisu samo proizvođači nafte već i mogući budući centri proizvodnje solarne energije. Mislim da se također otvara izuzetno zanimljivo područje pretvaranja električne energije u tekuća goriva, primjerice stvaranjem vodika iz vode elektrolizom. Takav vodik kasnije bi se mogao koristiti kao gorivo za pokretanje strojeva. Postoji mogućnost da će neke zemlje koje trenutačno imaju fosilna goriva biti najbolje pripremljene upravo za takve tehnologije. Također treba istaknuti mi nismo spremni već sutra potpuno isključiti eksploataciju fosilnih goriva. Morat ćemo je koristiti još godinama i desetljećima. Drugim riječima države poput Poljske, Venezuele ili Saudijske Arabije imaju još dosta vremena da prilagode svoje ekonomije. Za mnoge zemlje obnovljivi izvori energije bit će također temelj energetske neovisnosti. Neki ljudi u političkim raspravama izražavaju uvjerenje da obnovljivi izvori vode do viših razina državne kontrole. No činjenice govore suprotno – fosilne izvore kontrolira nekoliko država i velikih korporacija, a različite obnovljive izvore mogle bi nuditi tisuće kompanija.