REVOLUCIJA U PRISTUPU

Hrvatski tim otkriva kako se razvija i sprečava dijabetes

02.03.2015 u 19:44

Bionic
Reading

Tim hrvatskih znanstvenika objavio je u uglednom časopisu Nature Immunology istraživanje koje je otkrilo važne mehanizme kojima se u masnim tkivima ljudi prekomjerne težine pokreće upalni proces i razvija rezistencija na inzulin, a time i šećerna bolest tipa dva

Rezultati naših znanstvenika u budućnosti bi mogli omogućiti prevenciju ove teške kronične bolesti koja je u svijetu potvrđena kod gotovo 300 milijuna ljudi. Budući da se često kasno dijagnosticira i uzrokuje razne komplikacije i oštećenja brojnih organa – od krvožilnog sustava do bubrega - dijabetes tipa 2 ponekad se naziva tihim ubojicom.

Novo hrvatsko istraživanje u cijelosti je, od ideje do realizacije, napravljeno na Zavodu za histologiju i embriologiju Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

'Ovaj rad je plod dvoipolgodišnjih intenzivnih istraživanja moje grupe u, za nas, novom području imunometabolizma. Radi se o istraživanju mehanizama upale unutartrbušnog masnog tkiva (engl. visceral adipose tissue, VAT) kao glavnog izvorišta kronične upale niskog intenziteta koja dovodi do razvoja rezistencije na inzulin te razvoja dijabetesa mMellitusa tipa 2 (DM2) i komplikacija', rekao je voditelj istraživanja prof. dr. Bojan Polić.

Moderna epidemija

Bojan Polić

Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Rijeci 1989. Na Zavodu za fiziologiju i imunologiju radio je kao znanstveni novak u grupi prof. Stipana Jonjića. Magistrirao je 1992. i doktorirao 1996, a potom je kao Humboldtov stipendist otišao na poslijedoktorsko usavršavanje u grupu prof. Kalusa Rajewskog na Sveučilište u Kölnu. Na Zavodu za histologiju i embriologiju 2013. uspostavlja svoju istraživačku grupu. Od 2008. do 2014. bio je prodekan na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Član je više domaćih i stranih strukovnih udruženja. Bio je predsjednik Hrvatskog imunološkog društva od 2011. do 2014. g. Dobitnik je Državne nagrade za znanost u 2001. te Godišnje nagrade HAZU u 2011.

Budući da prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) danas u svijetu ima preko pola milijarde pretilih ljudi (indeks tjelesne mase BMI>30) te oko milijardu s prekomjernom težinom (BMI 25 - 30), a dijabetes 2 je najčešća komplikacija u tim populacijama, istraživanja mehanizama nastanka upale u VAT-u mogu imati značajne medicinske i socio-ekonomske implikacije. Dijabetes 2 u svim zdravstvenim sustavima predstavlja veliko opterećenje, smanjuje sposobnost rada i kvalitetu života oboljelih.

U novoj studiji hrvatski tim je uglavnom izučavao mehanizme upale VAT-a na mišjim modelima kod kojih je debljina izazvana visokokaloričnom masnom hranom. No jednim dijelom istraživani su i klinički uzorci masnih tkiva pretilih osoba.

Glavni zadatak obrambenog sustava jest prepoznavanje i uklanjanje stanica koje su nenormalne jer su inficirane virusima, bakterijama i parazitima, jer su tumorski transformirane ili zato što su pod 'stresom' zbog metaboličkih poremećaja, zračenja i sl. Specijalizirane stanice imunosnog sustava prepoznaju promijenjene stanice i otpuštaju različite molekule, tzv. upalne medijatore, kako bi privukle druge imune stanice koje imaju zadatak ukloniti oštećene stanice i dovesti od popravka oštećenog tkiva.

Kako debljina izaziva upalu i dijabetes?

'U debljini dolazi do nagomilavanja masti u masnim stanicama VAT-a koje se jako povećaju pa se razvijaju različiti poremećaji, odnosno stanični stres', rekao je za tportal dr. Polić.

'Mi smo otkrili da promijenjene masne stanice na svojoj staničnoj membrani počinju pojačano izražavati proteinsku molekulu NCR1 ligand koju prepoznaju NK stanice poznate kao prirodni ubojice (od engl. natural killer cells) sa svojim NCR1 receptorom. To ih aktivira i potiče na proizvodnju interferona gama, proteina koji pak aktivira makrofage u masnom tkivu. Makrofazi su ključni proizvođači proupalnih molekula koje djeluju na različite stanice u organizmu i dovode do smanjene osjetljivosti receptora za inzulin, što izaziva poremećaj u regulaciji šećera u krvi. Usporednim istraživanjem masnog tkiva u pretilih ljudi utvrdili smo da i tamo dolazi do pojačanog izražaja liganda, što upućuje na mogućnost da taj mehanizam djeluje i u ljudi.

Otkriće NK stanica kao ključnih regulatora upalnog procesa u masnom tkivu, kao i molekularnog mehanizma kojim one prepoznaju masne stanice pod stresom, vrlo je važno za iznalaženje novih terapeutika koji bi mogli inhibirati aktivaciju imunosnog sustava u debljini, a time i razvoj upale. Na eksperimentalnom modelu pokazali smo da je to moguće. Ovo je podloga za daljnja istraživanja na ljudskim uzorcima kako bi se razjasnilo da li u ljudi djeluje istovjetan ili sličan mehanizam te kako bi se dizajnirali novi protuupalni terapeutici koji bi prevenirali razvoj rezistencije na inzulin u debljini', pojasnio je dr. Polić.

Trenutno se saniraju posljedice, a ne liječe uzroci

Današnja medicina u liječenju inzulinske rezistencije i šećerne bolesti tipa 2 uglavnom se fokusira na održavanje normalne razine šećera u krvi, bilo podizanjem razine ili smanjenjem inzulinske rezistencije, no još uvijek se ne tretira upalni proces koji postoji u podlozi inzulinske rezistencije, ali i brojnih komplikacija kao što su ateroskleroza, nefropatija i sl.

'U tijeku su velike kliničke studije koje testiraju različite inhibitore upale. Neke od njih već sada pokazuju obećavajuće rezultate. Vjerojatno je da će se u skoroj budućnosti prevencija i liječenje šećerne bolesti provoditi kombinirano - klasičnom i protuupalnom terapijom', najavljuje naš stručnjak.

Polićev tim djeluje u okviru Zavoda za histologiju i embriologiju kojemu je predstojnik prof. Stipan Jonjić.

'Zavod predstavlja sjajno znanstveno okruženje i već je godinama među nekoliko najprepoznatljivijih hrvatskih znanstvenih jedinica po broju i kvaliteti publikacija', ističe naš sugovornik.

Značajan doprinos radu dao je prvi autor dr. Felix M Wensveen, poslijedoktorand u Polićevoj grupi i odnedavno docent na Zavodu za histologiju i embriologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci, ali drugi članovi grupe, Vedrana Jelenčić, Sonja Valentić i Marko Šestan. Kliničkom dijelu studije su značajnije pridonijeli dr. Tamara Turk Wensveen i prof. Davor Štimac s Klinike za internu medicinu te Davor Mendrila sa Klinike za kirurgiju.