SLUČAJ FERGUSON

Što se zbiva u umu policajca koji ubija civila?

21.08.2014 u 14:47

RTL Autor: RTL
Bionic
Reading

Priče o policajcu koji je sa šest hitaca usmrtio nenaoružanog afroameričkog tinejdžera u Fergusonu i prosvjedima koje je incident izazvao, posljednjih dana pune naslovnice svjetskih medija

Budući da je Ferguson grad u kojem dvije trećine populacije čine Afroamerikanci, dok je njihov udio u policijskim postrojbama neznatan, slučaj je otvorio pitanje međurasnih odnosa.

Napetosti su dodatno porasle nakon što je policija u utorak ubila još jednog Afroamerikanca nedaleko od mjesta na kojem je poginuo mladi Michael Brown. Prema medijskim izvješćima, 30-godišnjak naoružan nožem, osumnjičen za krađu sokova, prilazio je policajcima i izazivao ih dovikujući: 'Ubijte me odmah.' Nova žrtva navodno ima dužu povijest mentalnih bolesti, a na nju su pucala dvojica policajaca.

Ta dva slučaja, uz rasno, otvorila su još jedno pitanje: 'Što se zbiva u glavama policajaca prije nego što zapucaju?'

Kolumnistica BBC-ja Kate Dailey ističe da su pravila, barem na papiru, jasna. Još 1982. američki Vrhovni sud presudio je u jednom slučaju da je protuzakonito pucati na osumnjičenika koji bježi. Danas policajac smije pucati na civila samo ako postoji opravdani strah da će poginuti ili ostati bez udova. Od kada su u uporabu ušli prsluci od kevlara i ostala zaštitna oprema, razlozi za strah su se drastično smanjili.

Crne brojke

Rezultat navedenog je statistika koja pokazuje da je broj ljudi koje policija ubije u posljednjih 36 godina pao za 70 posto, objašnjava Candace McCoy, profesorica kaznenog prava na John Jay Collegeu u New Yorku. Tek vrlo mali postotak od ukupno pola milijuna američkih policajaca, zapucat će tijekom svoje karijere. Većina ih odlazi u mirovinu, a da nisu ispalili ni metka.

No, ističe McCoy, još uvijek je 600 puta veća vjerojatnost da će policajac ubiti nekoga nego civil. Godišnje policajci u SAD-u u prosjeku ubiju oko 400 ljudi.

Pritom treba imati na umu da posao policajaca u SAD-u nije nimalo bezopasan jer je SAD najnaoružanija država na svijetu – na 100 stanovnika dolazi oko 90 komada vatrenog oružja. Za usporedbu, u Velikoj Britaniji taj broj je samo šest. Također, SAD je među razvijenim zemljama predvodnik u broju ubojstava po glavi stanovnika. Slijede Španjolska, Kanada, Francuska, Velika Britanija, Australija te Italija i Njemačka. U SAD-u je 2011. počinjeno 12.664 ubojstava, od čega 10.225 vatrenim oružjem. Najviše ubojstava vatrenim oružjem u 2011. bilo je u Columbiji - 12 na 100.000 stanovnika, potom u DC-ju, Louisiani i Mississippiju. Pri vrhu su također Tennessee, South Carolina i Arkansas. Najviše ubojstava u SAD-u bilježilo se od 1970-ih do 1990-ih. Posljednjih desetljeća ta stopa postupno pada.

U SAD-u 2011. na dužnosti su poginula 173 policajaca, čak 13 posto više nego 2010. No broj ubijenih policajaca ipak se smanjio u odnosu na 1970-te kada se crna statistika kretala iznad 200 godišnje.

Kada policajac smije pucati?

Robert Todd Christensen, instruktor za upotrebu oružja na Policijskoj akademiji Kalamazoo Valley Community Collegea u Michiganu, ističe da policajci uvijek trebaju djelovati u samoobrani te da se u tome trebaju upravljati instinktom, kao i onime što su naučili tijekom treninga. Pritom trebaju nastojati kontrolirati svoje osjećaje.

SAD nema federalna pravila za primjenu oružane sile, no ona su po različitim državama ipak prilično ujednačena. Policajci se temeljito i kontinuirano uvježbavaju, a sigurnosne dozvole stalno obnavljaju. Postoje drilovi, pravila i simulacije, međutim, odluka o upotrebi oružja donosi se u djeliću sekunde, u izvanrednim okolnostima, uz visoke razine adrenalina, a kritična situacija može se stvoriti nakon više sati eskalacije napetosti ili iznenada, bez ikakve najave.

Nacionalni institut za pravosuđe izdao je smjernice za primjenu različitih stupnjeva sile u različitim situacijama. Evo kako one izgledaju u skraćenom obliku:

Prisutnost policajca:
Sama nazočnost policajca počinitelje odvraća od zločina i ublažava situaciju. Ponašanje policajca mora biti profesionalno i neprijeteće.

Verbalizacija: Policajci upućuju mirne zapovijedi, bez prijetnji, primjerice: 'Dajte mi da vidim vaše osobne dokumente.' Ako je potrebno, kako bi osigurali poslušnost, mogu pojačati snagu glasa i skratiti zapovijedi.

Uspostava kontrole bez oružja: Policajac koristi tjelesnu silu kako bi uspostavio kontrolu nad situacijom, bilo tako da zgrabi i drži osumnjičenika ili tako što koristi udarce.

Uporaba manje smrtonosnih metoda: Policajci koriste manje ubojite tehnike uspostave kontrole nad situacijom, npr. udarce tupim oruđem poput palice ili suzavac.

Ubojita sila: Policajac koristi ubojito oružje kako bi uspostavio kontrolu nad situacijom. Tu mjeru treba koristiti samo ako osumnjičenik predstavlja ozbiljnu prijetnju za policajca ili neku drugu osobu.

Pucanje u noge je mit

McCoy ističe da su policajci uvježbani da pucaju kako bi ubili, a ne ranili. Time se zapravo smanjuje broj situacija u kojima policajci pucaju.

Pucanje 'u noge' nepraktično je i iz tehničkih razloga.

'Broj otkucaja srca im je iznad 200, a vidno polje im je suženo, ne vide ništa sa strane', kaže instruktor Christensen. 'Kako mogu pogoditi koljeno? Ne mogu ga ni vidjeti', ističe.

Policajci se zapravo obučavaju da pucaju u središte mase, što znači u grudi. To je najveća meta, a pucanj u nju najsigurniji je način eliminacije osumnjičenika. Naravno, to je također najsigurniji način da se osobu ubije.

Kada policajac ubije civila, pokreće se unutarnja istraga, a ponekad i federalna. U velikoj većini slučajeva tužba se ne podiže. Razlog za tu proceduru jest mogućnost da je policajac djelovao na temelju osobne procjene opasnosti, a ne na temelju stvarnosti, iako je i to opravdano.

No stručnjaci ističu da čak i kada je pucanje potvrđeno kao opravdano, policajci nikada nisu oslobođeni psihološkog tereta.

'Ispitajte policajca koji je nekoga ubio i upoznat ćete tužnu i oštećenu osobu', kaže McCay.