Nova studija provedena u Sjedinjenim Državama pokazala je da između 20 i 32 posto ribe koja se uvozi u ovu zemlju dolazi iz ilegalnog, piratskog ulova. Situacija u svijetu je slična, a u našim restoranima još i gora
Znanstvenici upozoravaju da je to velik problem jer uvoz ilegalne ribe otežava kontrolu nad pretjeranim izlovom, ali i mogućnost kupaca da saznaju odakle im stiže i kakve je kvalitete hrana koju jedu.
Izvješće objavljeno u časopisu Marine Policy temelji se na podacima prikupljenim 2011. godine. Prema njemu, najveći udio u crnoj statistici otpada na tunu koja se uvozi iz Tajlanda. Slijede je kolja i losos iz Kine, a potom tuna iz Filipina, Vijetnama i Indonezije. SAD također uvozi značajne količine ilegalno ulovljenih hobotnica iz Indije, rakova iz Indonezije te škampa iz Meksika, Indonezije i Ekvadora.
Što je to ilegalno ribarenje?
Piratskim ribarenjem smatra se izlov koji se ne prijavljuje vlastima ili se obavlja na način kojim se krše zakoni o ribarskoj opremi i kvotama. Autori američke studije upozoravaju da ono šteti tržišnom natjecanju, poštenim ribarima i ekonomiji priobalnih krajeva, a nerijetko je povezano s međunarodnim kriminalom kao što je primjerice rad u ropskim uvjetima.
U izvješću se procjenjuje da između 13 i 31 posto sve morske hrane na svjetskom tržištu dolazi iz ilegalnog izlova. Takve aktivnosti značajno povećavaju pritisak na riblji fond u kojem se već sada 85 posto vrsta lovi do bioloških granica ili čak preko njih.
Stručnjaci ističu da uvoznici nisu nužno svjesni iz kojih izvora stižu plodovi mora. Prije svega oceani su golemi pa ih je vrlo teško nadzirati. Usto pirati često isplovljavaju pod jednom zastavom i imenom na brodicama, love ribu u vodama u kojima ne postoji snažna kontrola, a ulov prodaju pod drugim imenom i zastavom na nekom udaljenom odredištu.
Situacija je slična i u Hrvatskoj
U Hrvatskoj do danas nije provedena slična studija. Hrvati jedu relativno malo ribe pa je ribarstvo jedna od rijetkih grana privrede u kojoj bilježimo nešto veći izvoz od uvoza. Međutim poznata je činjenica da izvozimo kvalitetnu i skuplju ribu dok uvozimo jeftinije plodove mora koji su nerijetko dvojbene kvalitete i podrijetla.
Tako primjerice uvozimo zubace, listove, orade i škarpine iz Afrike, Albanije i Novog Zelanda, svježu tunu iz Indije i Šri Lanke, smrznutu iz Tajlanda i Tajvana, grdobine iz Namibije i Farskih Otoka, riblje filete iz Vijetnama, Kenije, Ugande, Tanzanije i Filipina, kozice iz Bangladeša, Kube, Nikaragve i Gvatemale, jastoge iz Singapura, a lignje iz Indije, Južne Koreje i Indonezije.
Uvezena riba ponekad predstavlja opasnost i za zdravlje. Poznat je slučaj iz 2012. godine, kada je Ministarstvo poljoprivrede naredilo povlačenje s hrvatskog tržišta dviju vrsta tune, obiju s Tajlanda, nakon što je utvrdilo da proizvodi predstavljaju rizik za zdravlje potrošača.
Ilegalno se lovi i u Jadranu
Mato Oberan, jedan od čelnih ljudi hrvatskog Ceha za ribarstvo i marikulturu, kaže da se zna da je dosta ribe iz uvoza ilegalno ulovljeno, ali i da nelegalnog izlova ima i u Jadranu.
'Oko 50 posto kvalitetne i skupe oborite ribe za potrebe naših restorana stiže s crnog tržišta', kaže Oberan.
'Riječ je uglavnom o ulovu i prodaji ljudi koji nemaju ovlasti, odnosno dozvole za takve aktivnosti. Više puta upozoravali smo na to da oko 50 posto kvalitetne ribe u restoranima dolazi s crnog tržišta. To je svakako veliki pritisak na riblji fond, a ribe je u svijetu sve manje. Naša riba nije nekvalitetna, a Talijani čak preferiraju istočne obale Jadrana jer je ovdje, zbog dotoka slatke vode, morskih struja ili hrane koju konzumira, jedna od najukusnijih na Sredozemlju', objasnio je naš sugovornik.
Oberan upozorava da dobar dio problema proizlazi iz nedostatka kvalitetnih zakona bez kojih nema ni dobre kontrole.
'Tome pogoduju manjkavi zakoni i gospodarska situacija. Ako netko ima malu plaću, nekoliko tisuća kuna, logično je da će potražiti dodatnu zaradu u ribolovu. Primjerice zakon određuje da se riba ulovljena u malom, sportskom i rekreacijskom ribolovu ne može stavljati na tržište. Sportski ribolovac smije dnevno uhvatiti do pet kilograma ribe. No nemoguće je kontrolirati hoće li ona završiti u restoranu. Postojao je pokušaj da se kod nas uvede pravilo kakvo vrijedi u Europskoj uniji - da svi restorani moraju nabavljati ribu na veletržnicama te da se ona ne smije kupovati gotovinskim plaćanjem, međutim on se zbog raznoraznih lokalnih interesa vrlo brzo izjalovio', zaključio je naš ribar.
