Svijet KOMENTAR DRAGE PILSELA

Washington je gol

Svi oni koji relativiziraju posljedice objavljivanja tajni State Departmenta od strane Wikileaksa, na bilo koji način, tvrde da će sve ostati po starome i da se diplomacija neće promijeniti, čak i kada su to kolege s ozbiljnim stažem u našoj profesiji, zbunjuju čitatelje, a i sebe dovode u neizdrživu poziciju. Teze su im naprosto smiješne. Dokazi da je Wikileaks prodrmao svijet neoborivi su

Od Javiera Solane nadalje, svi koji nešto znaju o diplomaciji upozoravaju na kraj jednog razdoblja. Neke vlade, poput njemačke, zahtijevaju odlazak diplomata SAD-a kao što je slučaj s veleposlanikom SAD-a u Berlinu Philipom Murphyjem, a sve zato što je car u Washingtonu, recimo to pošteno – gol.

Kakav je to udarac dao medijski David moćnom političkom Golijatu! Praćkom u čelo, Julian Assange, kako to komentira bivši agent CIA-e Robert Baer, pritisnuo je dugme 'reset' i sada Washington mora početi iz nova. Stvorene veze više ne vrijede. Sve treba propitkivati, sve provjeriti, sve ponovno utemeljiti. Počevši od raznih teorija i lekcija kojih supersila dijeli o cyber-ratovima ako i kada šaka ljudi i jedan hacktivist s laptopom i ruksakom (koji, usput, čeka na jugu Engleske da ga dođe pokupiti Scotland Yard) u čas posla ruše sav ugled Obamine administracije, a o šansama Hillary Clinton da opstane u krugovima visoke politike ili da se bavi kalkulacijama kako će naslijediti Baracka Obamu u Bijeloj kući, da i ne govorimo.

Šteta za SAD neprocjenjiva je i nemojmo sumnjati ni časka u to da će Obamina administracija učiniti sve da u potpunosti neutralizira, zaustavi i Wikileaks zbriše s lica zemlje. Samom Julianu Assangeu sada bi bilo najbolje da bude uhićen i deportiran u Švedsku, jer bi inače mogao završiti kao mlad i zgodan leš u Temzi.

Ne treba ipak očekivati promjenu politike SAD-a bez obzira na surovost koja se pokazuje u vođenju svjetske politike. Znali smo da se veleposlanici guraju u prijemima i, jer su lijeni i nesposobni, od lokalnih novinara traže informacije umjesto da čitaju novine i prionu ozbiljnoj analizi medija zemlje u kojoj rade, ali, na primjer, nasilne metode koje je veleposlanstvo SAD-a primjenjivalo u Španjolskoj, ucjenjujući i vlast i pravosuđe da zažmiri kada su u pitanju tajni letovi CIA-e (ali i u mnogim drugim prilikama), zapravo su odvratne. Nismo znali ni do koje mjere i kojim je intenzitetom domaća politika puzala iza američke, kao zadnja prostitutka, bilo da je to ona slovenska bilo da je argentinska.

Za razliku od demokratskih država, koje temelje svoju legitimnost na principu odlučivanja većine, vanjski su poslovi utemeljeni na asimetriji moći i na velike razlike među državama. Bismarck je opravdao potrebu da se građane drži podaleko od političkih procesa argumentom da ljudi žele jesti kobasice, ali ne znaju kako ih napraviti. Zahvaljujući Wikileaksu, ušli smo izravno u kabinet državne tajnice i u urede za analitiku State Departmenta, da vidimo kako se vodi vanjska politika i kako se dijele poslovi: prijatelji, prijatelji mojih prijatelja, neprijatelji mojih prijatelja, itd.

Šteta koju je  pretrpio SAD i koja se još zbraja nije ireverzibilna, jer, kako je na ciničan način izjavio ministar obrane Robert Gates: 'Vlade svijeta nemaju posla s nama jer im se sviđamo, ni zato jer imaju povjerenje u nas, niti čak zato što znaju da možemo sačuvati i poštivati tajne. Ne, neke zemlje imaju posla s nama jer nas se boje, neke zato jer nas poštuju, a većina zato što nas trebaju.' Rečeno drugim riječima, ako je SAD za nekoga problem, to je problem te zemlje, ne SAD-a. Ni Machiavelli ne bi to tako precizno znao definirati.

Mnogi mediji ovih dana iskreno i otvoreno zavide listovima koji su dobili uvid u papire State Departmenta (The New York Times, The Guardian, Le Monde, Der Spiegel i El País). Ali, isto tako, mnoge diplomatske službe, čitajući depeše State Departmenta i veleposlanstava SAD-a, mogu biti ljubomorne: jesu li američki diplomati toliko dobri ili imaju toliku moć da je svejedno jesu li dobri u svom poslu ili su potpune budale?

SAD će, sasvim sigurno, preživjeti ovu krizu, baš kao što je preživio krizu Papira Pentagona (iako je tadašnji zviždač Pentagona i State Departmenta Daniel Ellsberg preko The New York Timesa natjerao SAD-a na kapitulaciju u Vijetnamu). No pitali bismo se kako bi prošle vlade u Londonu, Parizu ili Madridu, kako pak one u Ljubljani, Beogradu ili Zagrebu, da im se dogodilo što sada i Washingtonu? Bi li Jadranka Kosor ili Goran Jandroković mogli biti cinični kao Robert Gates ili bi se trebali povući?

Ponavljam: od sada, ništa više neće biti isto. Washington će morati pokriti golotinju, a diplomati će imati veće brige u času prikupljanja informacija od tzv. prijateljskih ili povjerljivih izvora. Ali, neki će imati više poteškoća od drugih jer, kako pokazuju dokumenti Wikileaksa, određene su zemlje jednakije od drugih.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još