Svijet KOMENTAR DRAGE PILSELA

Lisabon, godina prva: Europa na slabom glasu

  • Autor: Drago Pilsel
  • 29.11.2010 21:14:58
  • 29.11.2010 16:32:19

Prognoze rastuće političke i financijske irelevantnosti Europe učestala su pojava. Projekt europskog sjedinjenja sve više liči na program javnog zapošljavanja za profesionalce srednje klase na kontinentu, nego na ideal koji generira nade i mobilizira najbolje energije u regiji. Gdje smo, zapravo, na prvu godišnjicu Lisabonskog ugovora?

Prvoga prosinca, Lisabonski ugovor navršava prvu godišnjicu. Bilanca je mršava na jelovniku EU. Zapadni dio kontinenta jedva da je uznapredovao na unutarnjim pitanjima i, tu nećemo griješiti, bilježi velike poraze na vanjskopolitičkome planu. Bez da pretendiramo dosegnuti iluzije koje je probudio promašeni prethodnik, Ustav EU, novi je ugovor bio pokrenuo važna očekivanja.

Napose glede prisutnosti Unije u svijetu, gdje vidimo poražavajuće nazadovanje. Nije toliko pitanje da je pokušaj ustanovljavanja zajedničkoga govora za vanjsku politiku završio kao fijasko, već to da uopće nije bilo toga glasa i, ako ga je tu i tamo bilo, nitko nije pokazao volju da taj glas čuje.

Kao najveći i najprecizniji simbol te inertnosti imamo odluku Baracka Obame da otkaže sastanak na vrhu između SAD-a i EU. A i njegovo posljednje uprizorenje u Lisabonu, gdje se pokušalo dodati summitu NATO-a i nečega sadržajnoga za EU, bilo je tako očajno da je patetičnost obiju strana bila bolna: naime, navodno postoji takva visoka suglasnost stavova (što uopće nije točno) da susreta i nije trebalo biti.

Odgovornost za stanje ponajprije je kod onih uskih nacionalizama, kod stanovitog otimanja institucija kojeg provode Njemačka i Francuska, ali u ponašanje nove visoke predstavnice, koja nije dorasla ni do peta Javiera Solane i čija irelevantnost sasvim solidno odgovara njezinoj komotnosti i njezinom neznanju. Samo je imala vremena da dizajnira Službu za vanjsko djelovanje, neki pokušaj diplomacije između institucija i zemalja članica u čijem su radu najviše pomogli europski parlament ili španjolsko predsjedanje Unijom.

Ipak, nisu sve nove ili reformirane institucije tako loše. Europsko vijeće, jedno od onih tijela koji su zaživjeli Lisabonskim ugovorom, dobio je stalnoga predsjednika. Parlament je došao do većeg izražaja, a polugodišnja predsjedanja nisu blokirala novi sustav upravljanja.

Dobri rezultati se mogu vidjeti i u ekonomskom i financijskom djelovanju, područja koju Ugovor nije osobito mijenjao. Fond za spašavanje i nova strateška agenda 2020. ili bolja regulacija privatnih financija se broje među boljim rezultatima, zasjenjena zbog sporosti i polemike oko najveće krize zajedničke valute u 12 godina povijesti.

Enrique Barón, bivši predsjednik Europskog parlamenta, smatra da je Lisabonski ugovor okončao predugo razdoblje nervoze i iščekivanja. Najviše su dobili ili pokazali njegovi zastupnici koji, na primjer, zahtijevaju veću ulogu parlamenta u dogovoru o proračunu, koji, dakako, još nema, ali i traže veću transparentnost o prebacivanju bankarskih podataka.

Globalizacija ide dalje i traži veliku koordinaciju zemalja. Europski eksperiment kolektivne vladavine najambiciozniji je ikad u povijesti čovječanstva, a mi mu želimo najveći uspjeh. Da se razumijemo: to što ovdje kritiziramo Uniju, ne znači i da je ne podržavamo. Ja ne znam hoće li taj projekt preživjeti velike prepreke koje stoje na putu, ali znam da će u eventualnom neuspjehu patiti cijeli svijet.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još