Povodom održavanja sastanka skupine G-20 u Seulu, gdje se, kažu, SAD i Kina barem načelno dogovaraju kako će obustaviti rat svojih valuta, evo nekoliko razmišljanja o sustavu za koji svi kažu da ga razumiju, iako ga možda svi ne preferiraju. Dakle, koje to mitove o kapitalizmu valja napustiti?
Ono što se ovdje pokušava jest pokazati da su mnogi postulati kapitalizma poluistine, ako ne i mitovi, počevši od ideje slobodnog tržišta, naprimjer. Slobodno tržište ne postoji, jer svako tržište ima pravila i granice koje snažno sužavaju slobodu izbora. Pa tako, zašto vozač autobusa u Švedskoj zarađuje 50 puta veću plaću od onoga u Kalkuti? Između ostalog zato što indijski šofer ne može ići raditi u Švedsku jer postoje limiti koji ograničavaju migracije. Useljeničke su politike u EU, kako znamo, sve strože.
Drugi mit nam kaže da, ukoliko imamo više slobodnog tržišta i manju ulogu države, to nam se daje veće financijsko bogatstvo. Ni to nije točno. Svjedoci smo toga - od deregulacije financijskog sustava, koja je počela osamdesetih godina prošlog stoljeća, pa i u slučaju financijske krize koja je počela 2008 - da je uništeno mnogo bogatstava. Iz toga proizlazi da bi financijska tržišta trebala biti manje učinkovita s obzirom da veća efikasnost u praksi znači intenzivnije špekulacije i kratkotrajnost ulaganja.
I slobodna trgovina je mit, jer razvijene zemlje govore onima u razvoju da moraju dozvoliti slobodan protok kapitala i robe da bi postale razvijene, ali ta pozicija ignorira politiku koju su tijekom povijesti preuzele sada razvijene zemlje.
Evo primjera: sagledajmo položaj Velike Britanije, kolijevke industrijske revolucije. U 17. stoljeću, Daniel Defoe, autor glasovitog romana 'Robinson Crusoe', koji je bio i poduzetnik i britanski špijun, piše sagu o engleskoj trgovini u kojoj se prikazuje protekcionizam koji je započeo u 15. stoljeću. Ta se politika nastavlja sve do 19. stoljeća, kada se Ujedinjeno Kraljevstvo pretvara u zastavnika slobodne trgovine, jer je već bilo razvilo vlastitu industriju, tako da je više nije moralo štititi. Zanimljivo, tada je nastupio proces brisanja vlastite povijesti da bi se zahtijevalo od cijeloga svijeta da prihvati zakone slobodne trgovine.
SAD nije vjerno slijedio britanski primjer. U 19. stoljeću i u prvim desetljećima 20. stoljeća, SAD je bio najprotekcionističkija zemlja na svijetu. Naravno, Amerikanci su nakon razvoja industrije stali, kao i Britanci, zahtijevati slobodnu trgovinu. Slično su učinili Francuska, Japan, Njemačka, Finska, Italija, Norveška, Austrija itd.
Pogledajmo pak stanje u Južnoj Koreji, gdje su se okupili čelnici skupine G-20. Kad je ovaj novinar rođen, početkom šezdesetih, prihodi po glavi korejskog stanovnika bili su upola manji od onih u Gani (tako tvrdi Han-Joon Chang, ekonomist i profesor Sveučilišta u Cambridgeu). Petnaest godina kasnije, prihodi per capita su se popeli na tisuću dolara i zemlja je već bila poznata kao velik izvoznik automobila te drugih proizvoda visoke tehnologije. Južna Koreja je pokrenula sve mehanizme koje razvijene zemlje kažu da ne treba primijeniti: državni poticaji, protekcionizam, intervencionizam, državni planovi itd. Koreja je zato danas visokorazvijena zemlja.
Dakle, ono što se želi reći jest to da se, ako se proučava stvarnost zemalja u razvoju nakon Drugog svjetskog rata (ovom je novinaru to lakše učiniti jer kao polazište ima vrlo različite južnoameričke ekonomije), službena povijest koja promovira neoliberalizam s MMF-om i Svjetskom bankom na čelu parade ne uklapa u stvarnost.
Tzv. japansko čudo je najbolji primjer toga, kao i slučaj Kine. Govori se, isto tako, o razdoblju šezdesetih i sedamdesetih kao 'crnom razdoblju protekcionizma' u Trećem svijetu. Ali, avaj, u Meksiku, naprimjer, zarada po glavi stanovnika bila je veća za 3,1 posto, da bi između 1985. i 1995, kada počinje razdoblje snažne ekonomske liberalizacije, pala na 0,1 posto.
Kažu da smo sada u novom vremenu, kada instantne bankovne transakcije, u mikrosekundama, stvaraju novu revoluciju u ekonomiji. I to je mit. Naime, da je globalizacija neminovna zbog utjecaja interneta. Iskreno rečeno, uvođenje telegrafa u 19. stoljeću značilo je veću revoluciju od dolaska interneta. Tada, prije telegrafa, trebalo je dva tjedna morske plovidbe da bi se poslala poruka iz Londona u New York. Uvođenjem telegrafa, to se skratilo na sedam minuta. A ako uspoređujemo dvije epohe, ona s brodovima na paru i telegrafima bila je globaliziranija od druge polovice 20. stoljeća, unatoč ogromnoj tehnološkoj razlici. Dakle, zašto su te superbrze bankarske transakcije moguće? Zato što su financijska tržišta deregulirana, a tehnologija se koristi samo kao alibi da se negira postojanje jasnih političkih odluka.
I za kraj, samo lapidarno, neke opservacije koje govore o stvarnosti nasuprot mitovima koje propagira kapitalizam. Ne postoji slobodno tržište. Stroj za pranje rublja je izazvao veću revoluciju u svijetu od interneta. Slobodno tržište vrlo rijetko pretvara siromahe u bogate ljude. Kapital nije transnacionalan: ima nacionalnost. Ne živimo u postindustrijskom vremenu. SAD nema najveći životni standard na svijetu. Obrazovanje na garantira bogatstvo neke nacije (imate hrpu obrazovanih, a vrlo siromašnih ili nerazvijenih nacija). Unatoč padu komunizma, mi živimo u planificiranim društvima. I, kao utjeha Hrvatima, ljudi u bogatim zemljama manje su poduzetni od onih u manje bogatima, to jest tamo gdje se nalaze na putu do puta.
