Svijet GREENACCORD FORUM U CUNEU

Bogat je onaj tko shvaća da ima dovoljno

Stručnjaci u svijetu sve otvorenije kritiziraju model gospodarskog rasta kakav je dominirao prošlim stoljećem i dogmu o bruto društvenom proizvodu kao jedinom mjerilu razvoja. Umjesto na nova neodrživa iskorištavanja Zemlje, znanstvene rasprave usmjeravaju se na pitanja sreće i kvalitete življenja

Na međunarodnoj konferenciji ekoloških novinara Greenaccord održanoj od 13. do 16. listopada u talijanskom gradu Cuneo, američki ekonomist Robert Costanza postavio je jednostavno pitanje Australcu Karlsonu Charlieju Hargrovesu - zašto gospodarski rast smatra nečim neophodnim.

Rast znači nepovratno trošenje prirode, što uvijek rezultira stvaranjem otpada, pa odgovor da se ugroženost planeta može smanjiti inovativnim i učinkovitijim tehnologijama nije zadovoljio preko 130 okupljenih novinara iz 40 zemalja. 'Zašto zaustavljanje rasta ne predstaviti javnosti kao opciju za našu budućnost?' upitao je Costanza, profesor ekološke ekonomije na Sveučilištu u Vermonthu.

Pred sudionicima s pet kontinenata, među kojima su prevladavali novinari iz zemalja u razvoju, Costanza je ustvrdio da bi daljnje bujanje globalnog gospodarstva 'po starom' (engl. business as usual) bila prava utopija za razliku od održivog razvoja jer on pred problemom poput klimatskih promjena postaje jedini racionalni globalni koncept.

'Granice postoje, sve ostalo je utopija', zaključio je Costanza, a budući da rasprava o 'granicama rasta' traje od 70-ih, od objave studije Rimskog kluba, Leon Marshall, južnoafrički novinar lista The Star, primijetio je da su na konferenciji u Cuneo postavljena stara pitanja. 'Okupljene ovdje zanima kako postići održivi razvoj', ustvrdio je Marshall. Costanza je zato na primjeru 17 svjetskih ekosustava izračunao da je vrijednost njihovih usluga čovječanstvu gotovo dvostruko vrednija od svjetskog bruto društvenog proizvoda. U studiji od prije desetak godina pokazao je da usluge ekosustava godišnje čovjeku vrijede 33 trilijuna američkih dolara, dok svjetski BDP iznosi 18 trilijuna američkih dolara.

Profesor Sveučilišta u Barceloni Joan Martinez Alier ide dalje i tvrdi da upravo te koristi najviše osiguravaju očuvani ekosustavi mahom u nerazvijenim zemljama, ali nitko ne priznaje njihovu financijsku vrijednost. Alier uspoređuje vrijednost usvajanja goleme količine CO2 u prašumama siromašnih zemalja s dugovima koje te zemlje imaju prema industrijskim velesilama. Dug koji bogati Sjever ne priznaje Alier naziva 'ekološkim dugom', a to može biti temelj za otpis dijela financijskog gliba, iz kojeg se siromašni ne mogu izvući svojim slabim ekonomija.

Sreću ljudima ne može donijeti samo BDP

Vizijama razvoja vodećih svjetskih gospodarskih sila, drži Costanza, prevladavaju krive vrijednosti - 'više je uvijek bolje', 'ekonomija može rasti unedogled', 'siromaštvo se rješava rastom', 'priroda postoji radi čovjekova užitka' i 'privatno vlasništvo bolje je od javnog'. Održivi razvoj uspostavlja upravo suprotne stavove da je 'manje bolje', potrebu proširenja javnog sektora i slično, a njihovu održivost potkrepljuju i projekti poput mikrofinanciranja.

Umjesto agresivne ekonomije, kojom dominira pitanje visine bruto društvenog proizvoda, sudionici foruma u Cuneu navode sreću i kvalitetu življenja kao mjerilo napretka. 'U Americi od 1950. godine raste BDP, ali smanjuju se pokazatelji kvalitete življenja. Zato govorimo o recesiji sreće', upozorio je Costanza.

Umjesto BDP-a kao mjerila razvoja, sve više se uvažava ekološki otisak, kao mjerilo utecaja pojedinca, države ili proizvoda na planetu, te UN-ov indeks ljudskog razvoja kao pokazatelja, osim ekonomske i ekološke komponente, također i razvoja društvenih odnosa. Izvještaje o ekološkom otisku zemalja godišnje objavljuje nevladina organizacija Svjetski fond za prirodu (WWF), a dokazuje da kad bi svih 6,8 milijardi ljudi na svijetu prihvatilo način život Amerikanaca, trebale bi nam četiri i pol Zemlje.

Država nije loš vlasnik

Budući da Hrvatskom vlada manija rasprodaje državne imovine, pitali smo Friedricha Hinterbergera, predsjednika Instituta za održivu Europu iz Austrije, što misli o tvrdnji da je država loš gospodar. On je smatra potpunim promašajem. 'Vlasništvo nije presudno, nego jasna pravila i zakoni. Privatizacija proizvodnih poduzeća ima smisla, ali nikako privatizacija sustava koji osiguravaju usluge u interesu javnosti, poput vodnog i šumskog gospodarstva. Ne mogu tvrditi da se katastrofa s izlijevanjem crvenog mulja u Mađarskoj dogodila zato što je tvrtka privatna. Međutim, ne bi je bilo da su doneseni bolji propisi i da su oni poštivani. U tom smislu, nema veze je li tvrtka privatna ili javna', rekao je tportalu Hinterberger.

Hinterberger kaže da velike kompanije u Austriji obožavaju trend privatizacije u tranzicijskim zemljama poput Hrvatske i ostatka Balkana: 'Europsko tržište više ne raste, kompanije ovdje ne mogu povećavati svoj profit. Ali kod vas za to još uvijek ima prostora.'

Istrenirani potrošači


Profitu pored iskorištavanja Zemlje (prirodni resurs) treba još jedan – potrošačka snaga (ljudski resursi). Erik Assadourian s američkog Wordwatch instituta godinama proučava održive zajednice i mogućnosti prevladavanja konzumerizma i potrošače u zapadnim zemljama naziva doslovce istreniranima: 'Ono što se radi ljudima nije edukacija nego trening za tržište. Bolje prepoznajemo robne marke nego detalje i znakove prirode.' Assadourian se poslužio primjerom cvijeta kupine, koji će ljudi rjeđe prepoznati nego uređaj Blackberry.

Assadourianov stariji kolega iz Worldwatcha Gary Gardner smatra da se u dokidanje konzumerizma kao načina i smisla života mora poći s filozofskih temelja. Na početku svog govora naveo je citate iz spisa različitih religija u kojima se osuđuje neumjerenost i prevelika potrošnja. Ova pravila postoje u gotovo svim religijama, ali ljudi ih danas očito zanemaruju. 'Bogat je tko shvaća da ima dovoljno', jedan je od zaključaka daoizma koje je Gardner naveo, uz sedam Gandhijevih smrtnih grijeha.

Primjer: ekološki gradovi budućnosti

Forume posljednjih osam godina talijanska organizacija Greenaccord organizira radi umrežavanja ekoloških novinara i susreta s nekim od vodećih mislioca održivog razvoja u svijetu. Marokanski novinar Hicham Houdaifa kaže da su forumi prvenstveno korisni zbog povezivanja i suradnje novinara. 'Ove godine tematika je prilično apstraktna, a javnost traži konkretne primjere i preporuke, na što mediji moraju odgovoriti', zaključio je Houdaifa.

Njemački arhitekt Joaquin Eble, autor knjige 'Eko gradovi', govorio je o projektima izgradnje ekološki gradova i pretvaranja postojećih naselja u zone s minimalnim utjecajem na prirodu. 'Okoliš ekoloških gradova usklađujemo s okolnom prirodom i resursima, a rezultati su fantastični', kaže Eble, navodeći primjere od Tajvana do Njemačke. Eble je predstavio svoj projekt grada na Tajvanu gdje je iskorišten otpad iz okolnih farmi svinja za proizvodnju bioplina, a taj otpad godinama je stanovnicima neugodno mirisao i zagađivao vodu i tlo. U Tuebingenu, njemačkom gradu u kojem živi, na prostoru bivše kasarne izgradili su eko-naselje po uzoru na srednjovjekovnu jezgru u kojoj je sve prilagođeno pješacima. Investitori gradnje umjesto građevinskih poduzetnika bili su budući stanari udruženi u zadruge, koje su angažirale arhitekte i građevince, a rezultat je maštovito izgrađeno naselje s dvije tisuće stanara. Oni samostalno uređuju javne zelene površine kao svoje vrtove, automobili im u naselju nisu potrebni jer je sve toliko blizu da se može obići hodanjem, a imaju i bicikle.

Eble je radio na impresivnom projektu u Abu Dabiju gdje je hladnija klima u gradu postignuta usmjeravanjem ulica uzdužno prema sjeveru, odakle pušu vjetrovi sa svježim zrakom. Cijeli grad hladi se na sličan način kao nekoć maksimirski stadion svježim zrakom iz Maksimirske šume i s Medvednice, prije nikad dovršene izgradnje slavne stakleno-čelične konstrukcije.

Takvim tradicionalnim metodama, Eble u ekološkim gradovima primjenjuje nove tehnologije poput obnovljivih izvora energije, izgradnje kvalitetnih zgrada s malom potrošnjom energije za grijanje, urbanističkog rasporeda koji traži manje prometa vozila. Velike i lijepo raspoređene zelene površine, osim za rekreaciju i uživanje, ljudima služe za druženje i iskazivanje kreativnosti jer mogu biti prepuštene na uređenje zajednicama stanara. Zato suvremena istraživanja sreće i kvalitete života ljudi, osim visine plaća, u obzir uzimaju kvalitetu međusobnih odnosa u zajednici, kvalitetu javnih usluga, zdravstvo, obrazovanje, površinu zelenila po glavi stanovnika, zaposlenost, kulturne sadržaje...
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još