Svijet KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE

Njemačko ujedinjenje 1990. i svijet koji se još jednom zanjihao

Da je Helmut Kohl 1989. godine bio manje odlučan, da nije predložio '10 točaka' koje su zamišljale ujedinjenje dviju njemačkih država odmah, brzo i odlučno, vjerojatno bi ostao zapamćen kao malo važan kancelar bogate Zapadne Njemačke

Mnogi su smatrali da je Kohl tek drugorazredni političar, partijski operativac, čovjek bez hrabrih poteza i velikih ideja. Instinkt, prepoznavanje da su prilike u Istočnom bloku, prije svega Moskvi, tako trule da se brzina i odlučnost mogu isplatiti, brojne je talentiranije njemačke političare ostavilo malenima u odnosu na gorostasnu figuru – i to najdoslovnije – Helmuta Kohla.

Ujedinjenje dviju njemačkih država 5. listopada 1990. označilo je ne samo prestanak postojanja komunističke Njemačke Demokratske Republike, DDR-a na istoku, već i gašenje adenaurovske, Savezne Republike kakva je funkcionirala od 1949, kada su nastale obje njemačke države. Ujedinjenjem DDR-a sa Saveznom Republikom, čiji je glavni grad bio u Bonnu, malom porajnskom mjestu koje je uvijek smatrano provizorijem, proširila se i Europska ekonomska zajednica. U srcu Kontinenta stvoren je kolos koji je, na bitno umanjenom prostoru u odnosu na njemačke granice prije 1945, postao daleko najsnažnija država Europe. Nastala je i jedina zemlja koja je imala financijske i ljudske potencijale da tranziciju jednog sustava u drugi učini bezbolnije i brže. Helmut Kohl je potom postao i prvi kancelar ujedinjene Njemačke. 'Helmut, Helmut, kancelar Domovine', pozdravljan je posvuda, naročito u istočnom dijelu zemlje. Ukupno je na čelu vlada u Bonnu i Berlinu ostao 16 godina. Iskoristio je trenutak. Dok su drugi političari predlagali postupnost, Kohl je gurao brzo i odlučno.

Njemačko ujedinjenje uplašilo je brojne europske zemlje. Francuski predsjednik Francois Mitterrand privatno je tvrdio da Njemačku toliko voli da je sretniji kada su dvije na europskom kontinentu. Javno je, opet, tvrdio da 'granice između Istoka i Zapada' ne bi smjelo biti, da Nijemci imaju pravo na zajedničku budućnost. Francuski premijer Michel Rocard i od jugoslavenskih je političara tražio da poruče Moskvi da se s ujedinjenjem ne žuri. Mnogi su se bojali brzine, svjesni da proces teče, da se skoro spajanje neće moći zaustaviti. Htjeli su onda barem postupnost, ali glasno iskazati nezadovoljstvo nakon desetljeća u kojima je podjela Kontinenta kritizirana, to nije moglo biti. Samo je crveno svjetlo Mihaila Gorbačova iz Sovjetskog Saveza moglo zaustaviti sve, ali tog svjetla iz Moskve nije bilo. Mihail Gorbačov bio je u panici. Reforme sovjetskog društva su propale ili bile bitno usporene. Kaos i bijeda, kao i činjenica da je za povlačenje sovjetske Crvene armije iz DDR-a Zapadna Njemačka bila spremna platiti, činilo se dovoljnom nagradom. Bonn je obećao potpisati ugovor o prijateljstvu s Moskvom. Gledajući unatrag, razmjerno povoljno (ili jeftino) Sovjeti su pristali na povlačenje. Samo nekoliko godina unatrag, činilo se da je i kraj komunizma, pa i Hladnog rata, još više ujedinjenje dviju njemačkih država, daleka budućnost.

Kada je američki predsjednik Ronald Reagan u ljeto 1987. doputovao na proslavu 750. obljetnice Berlina, obratio se u poznatom govoru suparniku iz Moskve Mihailu Gorbačovu, tada još novom, nije se znalo i koliko odlučnom reformatoru. 'Generalni sekretaru Gorbačov, tražite li mir, tražite li napredak za Sovjetski Savez i Istočnu Europu, tražite li liberalizaciju, dođite ovdje, do ovih vrata, gospodine Gorbačov. Gospodine Gorbačov, otvorite ova vrata! Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!', vikao je 'veliki komunikator', najbolji govornik među američkim predsjednicima, uz granicu Zapadnog i Istočnog Berlina.

Malo ih je tada povjerovalo Reaganovoj retorici i Gorbačovljevim dobrim namjerama. 'Ujedinjenje je velika laž', rekao je samo nekoliko mjeseci kasnije njemački političar – sa zapada. Zvao se Gerhard Schröder i 1998. će godine naslijediti Helmuta Kohla na mjestu saveznog kancelara. Istočnonjemački političari, Erich Honecker prije svega, bili su još rezolutniji. Od Honeckera se teško i moglo očekivati drugo, ali je u svjetlu brzine događaja izjava od 18. siječnja 1989. - da će 'Zid stajati još pedeset ili stotinu godina, ne budu li se razlozi njegova postojanja promijenili' - izgledala doista tragikomično. Promjene se nisu očekivale, jer su Istočni Nijemci planirali izgradnju još jedne generacije Berlinskog zida, prepunog senzora i kamera, da bi se svaki pokušaj bijega zaustavio još ranije.

Potom je 6. listopada 1989. na proslavu 40. obljetnice nastanka DDR-a, uz sve saveznike iz Varšavskog pakta, doputovao i Mihail Gorbačov. Mada su mladi koji su trebali pokazati radost u špaliru ispred svečane pozornice bili probrani, uzvici 'Gorbi, Gorbi, spasi nas', jasno su pokazali kakva je atmosfera u zemlji. Bio je toga svjestan i Erich Honecker, ali nije imao kapitulaciju na umu. Drugom čovjeku kineskog KP-a, koji je bio na proslavi, šapnuo je da se 'temeljne lekcije trebaju naučiti iz kontrarevolucionarnih nereda u Pekingu'. Istočnonjemački je lider mislio na zbivanja u ljeto 1989. na Trgu nebeskog mira. No Njemačka nije bila Kina, Crvena armija, koja je mogla učiniti isto, nije bila spremna intervenirati protiv onih koji su demonstrirali u Leipzigu i drugim istočnonjemačkim gradovima. Istočni su Nijemci bježali iz zemlje. Kriza je bila potpuna, ustanove vlasti prestale su funkcionirati. Masa od 200.000 ljudi krajem 1989, napose u Leipzigu, vikala je: 'Jedna nacija, jedna domovina, jedna zemlja.' U svemu, osim imenu, DDR je prestao postojati.

Godišnjica njemačkog ujedinjenja, nacionalni dan, u Zagrebu je proslavljena golemom priredbom, vjerojatno najvećom koju neko diplomatsko predstavništvo u Hrvatskoj uopće organizira. Općenito, sam događaj, obljetnica, nije izazvao toliku pozornost koliko bi se to očekivalo, s obzirom na promjene koje su zbivanja u Njemačkoj izazvala na cijelom kontinentu. Upravo je vlastita njemačka sudbina, osjećaj da postoje narodi koji žele, a ne mogu ostvariti slobodu kako je vidi većina, bila jednim od razloga njemačkog zalaganja za međunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske kad se raspadala Jugoslavija. Ali i bez toga, ujedinjenje Njemačke jedan je od najvažnijih događaja europske povijesti 20. stoljeća. Čak i kada se neki povijesni događaj neposredno i ne tiče 'nas', može biti važan i 'nama', jer smo svi dio jednog europskog, svjetskog prostora.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još