Svijet NOVI SVJETSKI POREDAK

Kakva Europa? Mi smo maslinarska republika

Hrvatska ne spada u eurozonu, već u tzv. olive republics mediteranske regije, veliki gradovi čine zasebne entitete, kao i nove supersile, Indija i Brazil - neke su od teza iznesene u tjedniku Newsweek kojima se nastoji iscrtati novi, globalizirani i umreženi svjetski poredak koji se više ne oslanja na administrativne granice

Ako su nekoć diplomacija i političke granice određivale mapu svijeta, u današnjem globaliziranom, politički nestabilnom svijetu na snazi su nanovo plemenske, rasne, etničke i kulturološke veze koje se nameću kao glavni faktori u oblikovanju karte suvremenog svijeta. To bi u najkraćim crtama bila teza Joela Kotkina, priznatog stručnjaka za urbani razvoj, koju je objavio u posljednjem broju tjednika Newsweek. Iako su plemenske veze oduvijek bile iznimno jake, procesi globalizacije i nagle političke promjene sadašnjice samo su povećavali njihov utjecaj.

'Pleme se cijeni više od bilo kakve ideologije', piše Kotkin, citirajući arapskog povjesničara Ibn Halduna: 'Samo plemena koja na okupu drži kolektivni osjećaj pripadnosti mogu opstati u pustinji.' Stoga ambiciozni društveni koncepti, bilo socijalistički ili tržišno-kapitalistički, mogu djelovati samo na kozmpolitske elite, ali ne i na same narode.

Nove svjetske granice počele su se formirati nakon završetka Hladnog rata,
kada je nestala dualnost Sovjetski Savez-SAD, a njihovom oblikovanju potpomogla je i dezintegracija nekadašnje ideje Trećeg svijeta upravo zbog golemih kulturoloških i ekonomskih razlika među novim supersilama, Indijom, Brazilom i Kinom. Granice novog svijeta bit će izložene stalnim promjenama u bliskoj budućnosti, previđa Kotkin.

Nova podjela svijeta započinje s Novom Hanzom, nazvanom po Hanzeatskom savezu koji su sjevernoeuropski gradovi potpisali u 13. stoljeću s ciljem bolje trgovinske razmjene. Zemlje kao što su Danska, Finska, Njemačka, Nizozemska, Norveška i Švedska kulturološki dijele germanske korijene, a bilježe zavidne razine zaposlenosti, obrazovanja i tehnoloških inovacija te napredan sustav socijalne zaštite.

Maslinarske države


Hrvatska spada u tzv. olive republics, zajedno s Grčkom, Makedonijom, Bugarskom, Slovenijom, Italijom, Portugalom i Španjolskom koje određuju zajednički korijeni iz grčkog i rimskoga doba. Zemlje 'maslina i vina' imaju dvostruko veći stupanj siromaštva od zemalja Nove Hanze, velik javni dug te zabrinjavajuće nisku stopu nataliteta.

Europske države Belgija, Češka, Estonija, Latvija, Mađarska, Irska, Poljska i Rumunjska spadale bi u tzv. granične zone, a u budućnosti bi se mogle boriti za vlastitu autonomiju. Jedino Francuska i Švicarska uživaju zaseban status u Europi. Iako Francuska više ne predstavlja veliku svjetsku silu, njen otpor anglosaksonskim utjecajima i jedinstven kulturni identitet čine je apartnom članicom novog svjetskog poretka, dok Švicarsku obilježava izvrsno ekonomsko okružje i očuvani okoliš.

SAD-u se predviđa pad

Sjevernoameričkoj alijansi (SAD, Kanada) mnogi stručnjaci previđaju neminovan pad. No realni parametri zasad ne ukazuju na ikakve značajnije promjene njene postojane ekonomske moći i utjecaja.

Prostor Latinske Amerike dijelio bi se, prema novom poretku, u dvije dominantne zone. S jedne strane su države Liberalistas (Čile, Kolumbija, Meksiko, Peru), države demokracije i kapitalizma s jakom ovisnošću prema SAD-u, a s druge su Bolivarske republike (Argentina, Bolivija, Kuba, Ekvador, Venezuela) koje, prema Kotkinovom brzopoteznom i malkice paradoksalnom zaključku, nanovo skreću prema modelu socijalističke diktature à la Peron nastojeći se istovremeno uspostaviti kao rastuće snage na tragu Kine i Rusije. Između tih dviju krajnosti, Brazil se zasad jedini na južnoameričkom kontinentu pozicionira kao rastuća supersila, unatoč velikim socijalnim problemima i visokoj stopi siromaštva.

Rusko carstvo (Ruska Federacija, Ukrajina, Bjelorusija, Moldavija, Armenija) temelji se uglavnom na snažnim vezama slavenskog identiteta te na jakoj vojnoj snazi i prirodnim bogatstvima.

Veliki gradovi, poput Londona, Singapura i Pariza, do te su mjere autonomno razvijeni da njihovi strateški ciljevi i ekonomski rast jasno odudaraju od pripadajućih im država. London se pozicionira kao financijski centar, dok Sinagapur koristi svoju stratešku poziciju luke između Pacifika i Indijskog oceana.

Regija Iranistana (Iran, Irak, pojas Gaze, Libanon, Sirija) pati od loše vođene ekonomije i ekstremističkih politika, iako joj zalihe nafte omogućuju mnogo veće značenje u svjetskim razmjerima. Velika Arabija (Egipat, Kuvajt, Palestina, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Jemen) regija je s velikim oscilacijama u stupnjevima razvoja, no snažne kulturne veze, prije svega religijske, čine je kohezivnom zajednicom koja upravo zbog snažnih međuspona ima teške odnose s vanjskim svijetom.

Novi Otomani
(Turska, Turkmenistan, Uzbekistan) također pokazuju veliku plemensku povezanost, a unatoč ekonomskoj ovisnosti Turske o EU-u, njen fokus se sve više prebacuje na istok te na Rusiju i Kinu kao strateške partnere. Za područje paušalno označeno tek kao Divlji istok (Afganistan, Azerbejdžan, Kazahstan, Kirigistan, Pakistan, Tadžikistan) navodi se da će biti poprište borbe utjecaja supersila, od Kine, Indije i Rusije. Indija također zaslužuje zasebno mjesto u novom svjetskom poretku i jedna je od najbrže rastućih svjetskih ekonomija. Razvoj novih megagradova, Mumbaija i Kalkute, iznio je akutni problem siromaštva u Indiji (četvrtina od 1,3 milijarde stanovnika živi u siromaštvu).

Južnoafričko carstvo
(Južna Afrika, Bocvana, Lesoto, Namibija, Zimbabve) obilježava mahom zajednički kršćanski identitet s jasnim ekonomskim liderom regije. No zato je Subsaharska Afrika područje bez kulturne kohezije, uglavnom s kolonijalnom prošlošću, nad kojim se prepliću francuski i britanski utjecaji, muslimanstvo i kršćanstvo, s velikim stupnjem siromaštva (70 - 80 posto) te koje bi, zbog prirodnih resursa, moglo pasti pod eksploatacijski utjecaj Kine, Indije ili Sjeverne Amerike. Zemlje na afričkoj obali Mediterana, tzv. pojas Magreba, pokazuju tek sitne naznake razvitka.

Iako Kina vjerojatno neće, unatoč nekim procjenama, ubrzo preteći SAD u iznosu BDP-a, nema mnogo dvojbe u njen status supersile, potpomognut jakim osjećajem etničkog zajedništva. No regija Srednjeg kraljevstva (Kina, Hong Kong, Tajvan) bilježi nekoliko kroničnih problema - autoritarni režim, rastući rascjep između bogatih i siromašnih te degradaciju okoliša. Japan, unatoč tome što je izgubio mjesto druge svjetske ekonomije od Kine, je i dalje svjetska sila i čini zasebnu kategoriju, s veoma homogenom populacijom. Područje Gumenog pojasa (Kambodža, Indonezija, Laos, Malezija, Filipini, Tajland, Vijetnam) je zasad politički nestabilno, no zahvaljujući bogatim rezervama minerala, gume i svježe vode moglo bi u bliskoj budućnosti zabilježiti visok razvitak.

'Novi svjetski poredak' Kotkin završava Sretnim zemljama, Australijom i Novim Zelandom, koje vežu zajednički anglosaksonski korijeni, no koje bi u budućnosti mogle, zbog geografskog položaja, razviti snažno strateško partnerstvo s Indijom i Kinom.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još