Svijet ANALIZA DRAGE PILSELA

Chávezov rat tek stiže

Paradoksalno je to kako, dok Kolumbija počinje završavati svoj dugogodišnji rat, Venezuela počinje sa svojim. Tijekom vladavine Huga Cháveza, treba se priznati, učinjena su najveća socijalna ulaganja u borbi protiv siromaštva u povijesti Venezuele. Međutim, u istom je tom razdoblju više od 120.000 građana, većinom siromašnih, ubijeno, dok Venezuela proživljava najveću krizu sigurnosti

Kako protumačiti činjenicu da, unatoč ogromnim prihodima od eksploatacije nafte i unatoč nemalim naporima Cháveza da smanji stopu siromaštva, bogata Venezuela otima prvo mjesto Hondurasu u broju ubojstava po glavi stanovnika?

Da koncentracija bogatstva proizvodi nesigurnost, to znamo i to je logično, ali da se nesigurnost povećava proporcionalno preraspodijeli bogatstva, to pokopava jedan od većih mitova da je siromaštvo uvijek povezano s nesigurnošću. Tu je ključ razumijevanja prilično dobrog plasmana opozicije na parlamentarnim izborima od nedjelje, kao i početak kraja Chávezove nadmoći.

Indija ima više siromašnih od SAD-a. Ipak, ima puno više ubojstava po stanovniku u SAD-u. Hoće se reći, siromaštvo ne proizvodi automatski i veliku nesigurnost. Ono što sigurno dovodi do pada sigurnosti moralno je osiromašenje, pad vrijednosti demokratskih institucija, kultura korupcije i društveno-politička polarizacija.

Pad utjecaja Cháveza i potrošnja njegova diskursa, zapravo neprestanog blebetanja bez kraja i konca, rezultat je dugoga razdoblja političke nestabilnosti, podjela u zemlji, distorzije i poništavanja građanskih vrijednosti i to sve ima veći učinak na sigurnost građana nego jasna i nedvosmislena društvena nepravda koju nitko ne negira (ponajmanje ovaj novinar koji se je nagledao nepravdi i siromaštva u Latinskoj Americi).

To što se ovdje opisuje, ta sustavna degradacija demokracije, ono je što se događa s Venezuelom proteklih deset godina. Sa ciljem da se demokratske institucije stavi na raspolaganju siromasima, one su stavljene pod kontrolu Cháveza i njegove oligarhije. Znamo da su u demokraciji oni koji najviše trebaju neutralnost zakona i institucija upravo - siromašni. Chávez si je umislio da on sam može diktirati što su to državni, društveni i demokratski prioriteti. U tom smislu, iako je Venezuela formalno demokratska zemlja, o predsjedniku Chávezu nije pogrešno govoriti i kao o diktatoru. Uostalom, puni su zatvori onih koji to na vlastitoj koži osjećaju.

Polarizacija između bogatih i siromašnih, što je glavni cilj Chávezove politike, pomogla je da se mehanički odnos između siromaštva i zločina pretvori u tolerantan stav prema pljačkašima i raznoraznim zločincima. Venezuela je rapidno potonula u nasilje jer je režim to mirno gleda. Tu treba podsjetiti na to da je sigurnost jedan od temeljnih ljudskih prava jer, kada se ono ne poštuje, ni druga se prava ne poštuju. Chávez, koji se smatra vođom revolucije, osudio je cijelu zemlju, ne samo siromahe, na pakao nasilja i nesigurnosti.

Institucionalni je kaos, pak, pretvorio Venezuelu u glavnu bazu za isporuku droge EU-u i SAD-u. Odatle potreba Baracka Obame da pomogne vlasti u Kolumbiji da se obračuna s gerilom i narkokartelima (koji su pak poslovali i s Chávezom, što negiraju samo glupi ljevičari kakvih ne manjka ni u Hrvatskoj).

Na stotine tisuća komada oružja je došlo u ruke građana Venezuele, zemlje u kojoj kolumbijska gerila (FARC) ima i svoje baze. Ako tomu dodamo oružane bande koje kontroliraju cijele kvartove, što je gore nego u najcrnjim scenarijima etničkih i drugih sukoba Los Angelesa ili najopasnijih meksičkih gradova, pa tomu pridamo još i Chávezov plan formiranja partijskih oružanih četa te razne grupe organiziranog zločina, imamo zemlju koja samo što nije eksplodirala u strašnom građanskome ratu.

Policija i oružane snage više nemaju kontrolu nad situacijom. Chávez ih istodobno promatra kao savezničke i neprijateljske snage. Predsjednik, i sam akter jednog vojnog udara dok je bio pukovnih padobranskih snaga, strahuje od vojnog udara i zato naoružava svoje sljedbenike koji su se već pokazali kao vjerni čuvari režima u napadima na crkvene predstavnike i na članove 'liberalne oligarhije'.

Kaos je potpun. Nedavna televizijska reportaža prikazuje visokog časnika oružanih snaga Venezuele koji, gol do pojasa, pokazuje na karti gdje su baze kolumbijske gerile FARC. I nikomu ništa!

Mnogi ipak ne smatraju izglednim da će doći do građanskog rata. Građani su, bez obzira na sve, većina njih, spremni pokazati da ih sustavna erozija ne može izvući s pištoljima na ulice. Također nije izvjestan ni oružani sukob Kolumbije i Venezuele, čime je prijetio Chávez. Ono što će se sigurno dogoditi jest povećanje razine nasilja kriminalnih bandi i mafije. Tu bi se kad-tad trebali uključiti i policija i vojska i to bi onda bilo nalik građanskome ratu.

Ne pišemo napamet
. Gvatemala je, na primjer, pala u ruke narkokartela kada je slabost države i oružanih snaga bila tolika da su vlast de facto pokupili zločinci. Slično se dogodilo s Kolumbijom osamdesetih. Dopustiti da FARC i druge snage kolumbijske gerile otvore baze u Venezueli jest kao otići na spavanje u krevet pun škorpiona.

Koliko će ovo trajati? Chávez nije vječan. Odmjerit će snage već za dvije godine. I možda će otići u povijest. Rekao je i sam nedavno za BBC-jevu emisiju 'Hard talk' da je spreman, zbog revolucije, postati i učitelj u najzabačenijem selu njegove zemlje. Naravno da neće. Ali je šteta ogromna. Počevši od one koju je počinjena korumpiranim oružanim snagama, milijardama dolara oružja koji se je kupilo da generali budu zadovoljni, a država spremna na mogući napad SAD-a, stara mantra koju je Chávez pokupio od najboljeg mu druga Fidela Castra.

Žalosno je to što će i dalje umirati mnogi ljudi Venezuele. Ma koliko bili samo beštije, škorpioni se baš ne razumiju u moral i u proces izgradnje demokratskih institucija. Bude li opozicija pametna i složna, njezin će utjecaj samo rasti. Drugog puta za spašavanje Venezuele zapravo i nema.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još