Svijet SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Kosovska crna rupa

U razmaku od nekih tjedan dana Beograd su posjetila čak dva ministra vanjskih poslova velikih sila: Guido Westerwelle iz Njemačke i William Haig iz Britanije. Takav promet nije imao ni Milošević početkom 1999, kada su dolazili da ga probaju urazumiti u vezi tog Kosova. Nije uspjelo, pak je Srbija popila bombardiranje od 78 dana, koliko je Slobi trebalo da se ipak urazumi, što je mogao i odmah, jer je stvar bila jasna već u startu. Ovaj put bombi neće biti, a kako stoji s razumom?

Ova dva visoka diplomatska džentlmena dolazili su u Beograd istim poslom: da urazume Srbiju i da vlast uvjere da se okani te nekakve rezolucije o Kosovu koju ima namjeru podastrijeti pred Generalnu skupštinu Ujedinjenih naroda za koji dan. Rezolucija je, uzgred, slaboumna kao i sve drugo što srbijanska vlast u vezi s Kosovom čini i kao takova nema nikakvih izgleda, što je također od početka bilo jasno.

Westerwelle je pokušao šarmom i otvorenošću: lijepo im je i dojmljivo objasnio da je Kosovo otišlo ća, pa-pa, gledajte me u oči, čitajte mi s usta, gotovo, nema; it's all over now, baby blue. Ostaje vam jedino da sjednete i razgovarate s Prištinom o životnim stvarima. Ha, rekli su, Švabo, a da što smo od njih očekivali? Tabloidi 'patriotskog' usmjerenja dodali su i nešto u homofobnom smislu.

William Haig bio je izravan, na ivici grubosti: povucite tu rezoluciju i ne pravite budale od sebe. Sjednite i razgovarajte s Kosovarima; kad se dogovorite oko elementarnih dobrosusjedskih odnosa, napredak prema Europi bit će ubrzan za sve. On će nama, rekli su u Beogradu; perfidni Albion uvijek je mrzio Srbe. Tabloidi su sutradan dodali još malo homofobičnih kvalifikacija koje su im kolege iz Londona bili servirali u pravom trenutku.
Po Haigovom odlasku krenule su priče da bi se ta nesretna rezolucija možda dala i popraviti, da Španjolska (koja iz svojih razloga Kosovo ne priznaje) navodno radi na kompromisnom rješenju, ali je španjolski veleposlanik to demantirao. Ekstremna desnica i tabloidi vrisnuli su i stali na zadnje noge, jer da je i ova rezolucija 'previše mlaka', a kakva li će tek biti ona kompromisna. Svaki pokušaj mijenjanja ove rezolucije proglašen je 'nacionalnom izdajom' i kvit.

Neće Bruxelles, hoće Lesoto!

Ovih dana predsjednik Srbije Boris Tadić otišao je prvo u Ljubljanu, a onda će i za Bruxelles, mečki na rupu. U Ljubljani, kako čujemo, nije završio ništa na tu temu. U Europskoj komisiji razgovarat će s gđom. Catherine Ashton, visokom predstavnicom za vanjsku i sigurnosnu politiku Unije. Tadić će prvo probati šarmom; što će dalje biti – vidjet će se. Ministar vanjskih poslova Srbije, mlađahni i hiperaktivni Vuk Jeremić, bio je u Lesotu i osigurao podršku Lesoćana za usvajanje rezolucije. Bombardiranja neće biti, što je stanovito olakšanje.

Nego, čemu sve to služi? Zbog čega se uzrujavaju Visoki Ambasadori oko zelenih stolova? Odakle tolika graja diplomatskih papiga u Armanijevim ajncugima? Kao prvo, to im je posao i nemaju namjeru propustiti još koju dnevnicu. Kao drugo, to što je nešto razvidno i očigledno – kao što je nezavisnost Republike Kosovo – ne znači da se na kojekakvim blesavim fikcijama ne dade parazitirati godinama. Velikim Silama stalo je da se ta stvar, ako je ikako moguće, završi bez velikih natezanja. Srbijanskoj političkoj klasi, međutim, stalo je do suprotnog. E, tu smo na zanimljivijoj temi.

Što kažu gusle?

Srbijanskim političarima nije stalo da ta njihova rezolucija bude usvojena u Generalnoj asambleji UN, jer sve i da bude, to ne mijenja ništa. Ali, ako rezolucija propadne, kao što je sva prilika, imaju vjekovni srpski izgovor da ih svi mrze. Ako bi, pak, podlegli savjetima pametnijih od sebe i rezoluciju izmijenili, umekšali to jest ili povukli – e, to je priznanje poraza na svom terenu, kod kuće. Kaže jedan razboriti i mudri analitičar ovako: 'Na toj izdajničkoj mitologiji i nastao je kosovski mit. Nisu Turci pobedili zato što su bili brojniji, što im je vojska bila modernija, što su ekonomski bili jači, već zato što je naš čovek izdao. Gubitak na glasanju (u UN, to jest) ne računa se ovde u poraze, već se smatra za politiku moćnika, a to zbira narodnu volju i u krajnjoj liniji može pomoći očuvanju vlasti' (beogradski tjednik Vreme, 2. rujna 2010).

Sasvim nalik na Miloševića, dakle: svaliti sve na 'svjetske moćnike' i 'Imperiju zla'. Milošević je praktički u svojoj Narodnoj skupštini dao izglasati bombardiranje iz 1999. i bio je presretan. Ovi sadašnji meštri igraju istu igru još lakše (nitko ih neće bombardirati): oni hoće nemoguće po guslarskom savjetu - 'Neka bude što biti ne može'. A ako je nešto nemoguće, ništa lakše nego objasniti teorijama zavjere zašto nam to ne polazi za rukom. Početni aksiom, premisa svih premisa, glasi: mi smo u pravu, Kosovo je naše. Tu premisu ne usudi se propitivati nitko u Srbiji, osim rijetkih iznimaka.

Riječ je, dakle, o diplomatskoj crnoj rupi koja će u vlastiti besmisao usisati sve. Crna rupa, međutim, nije samo diplomatska: Srbija trpa u kosovsku crnu rupu i ogromne količine novca svaki mjesec. Kao prvo, Srbija je do sada vratila 1,2 milijarde dolara dugova koje je načinilo Kosovo za vrijeme SFRJ. To je učinila držeći se dvije fikcije: da je država sljednica Jugoslavije; i da je Kosovo dio Srbije. Nakon 11. lipnja 1999. i Kumanovskog ugovora, točnije vojne kapitulacije, Srbija je nastavila vraćati dugove Kosova, na čemu su im Kosovari dakako zahvalni. Osim toga, Srbija plaća svoj činovnički aparat izmješten s Kosova, na čemu su joj spretni Srbi dakako veoma zahvalni. Dan-danas postoji Okružni sud u Prištini sa sjedištem u Kuršumliji; i svi primaju plaće ne radeći svečano ništa. Tako je i sa ostatkom administracije. Za to vrijeme trgovačka razmjena ide glatko i raste; ovako i onako, ali ide.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još