Milijuni komadića plastike manji od centimetra plutaju morima. Sateliti ih ne mogu snimiti, vidljivi su tek za vedrih dana s paluba brodova, a jedini način da se utvrde njihove stvarne količine je spuštanje finih mreža u more.

U novom istraživanju projekta Sea Education Association znanstvenici su upravo na temelju podataka prikupljenih mrežama tijekom posljednje 22 godine napravili karte koje pokazuju zagađenje u sjevernom dijelu Atlantika. Tisuće studenata ručno su skupljale i brojale komadiće plastike u više od 6.000 mjerenja od 1986. do 2008. godine.

Najveće koncentracije plastičnog otpada zabilježene su na geografskim širinama između Virginije i Kube. Procjenjuje se da u tom području ima oko 1600 komadića po četvornom kilometru iako je na nekim lokacijama pobrojano čak 100.000 komadića.

Kako bi odredili odakle dolazi smeće, znanstvenici su analizirali oko 1600 satelitskih fotografija morskih struja. Rezultati pokazuju da ono uglavnom stiže s istoka, a skuplja se u velikim vrtlozima odnosno područjima u kojima struje kruže i potiskuju vode prema središtu. Konačno, tim je napravio računalni model koji pokazuje gdje bi se smeće nakupilo kada bi bilo ravnomjerno raspoređeno po planetu (vidi simulaciju dolje).

Znanstvenike je, međutim, iznenadila činjenica da je studija pokazala kako su koncentracije plastike u posljednja dva desetljeća prilično postojane unatoč tome što se globalna proizvodnja plastike u svijetu u međuvremenu povećala čak 22 puta, a njezino odbacivanje u SAD-u za četiri puta.

'Kada imate porast u odbacivanju plastike, teoretski bi ga s vremenom trebalo biti sve više', komentirala je oceanografkinja Kara Law. 'Ovako se nameće pitanje da li možda plastika tone. Osim toga, uvjerena sam da se s vremenom raspada na komadiće manje od 335 mikrona, kolike su očice naše mreže.'

No ohrabruje rezultat koji pokazuje da je zahvaljujući programu Environmental Protection Agency količina industrijskih zrnaca plastike, tzv. pelleta od 1991. značajno pala.

Kobne posljedice zagađenja

Znanstvenici još ne znaju gdje završava sva plastika koja stiže u oceane niti koliko treba da se ona razgradi. Ona se pod utjecajem ultraljubičastih zraka uglavnom raspada u manje komadiće poznate kao mikroplastika koje je vrlo teško izmjeriti. Novija istraživanja pokazuju da se plastika kakvu obično koristimo gotovo nikada neće potpuno razgraditi. Sićušne komadiće konzumiraju planktoni, a veće komade jedu ribe, ptice, sisavci, kornjače i drugi morski organizmi, zbog čega nerijetko ugibaju. Prema jednom dokumentu koji navodi američka Nacionalna uprava za oceane i atmosferu procjenjuje se da svake godine oko 100.000 morskih sisavaca ugiba od posljedica povezanih sa smećem i otpadom. Jedan dio plastike vjerojatno s vremenom potone, a drugi dio vjetrovi i valovi nanesu na obalu. Velike komade također mogu naseliti kolonije mikroorganizama koje struje odnose u druga područja u kojima postaju invazivni organizmi.

O djelovanju plastike na okoliš još je uvijek puno nepoznanica, međutim Law upozorava da u svakom slučaju svim snagama treba nastojati spriječiti povećanje količina koje završavaju u morima.