Svijet VASIĆEV SKALPEL

Srbija i Oluja

Ovogodišnja proslava vojno-redarstvene operacije Oluja dobila je u Srbiji donekle nove, premda ne i neočekivane reakcije

Dosad je to bila mješavina humanitarnih briga oko izbjeglica, kukanja nad zločinima s ufanjem u Den Haag i – na sasvim desnom kraju političke faune – šovinističkih resantimana na temu 'okupirane zapadne Srbije' s ritualnim zaklinjanjem na 'srpske granice Karlobag - Virovitica'. Državni su se dužnosnici uglavnom ograničavali na ritualno žaljenje, osudu progona Srba iz Hrvatske i nadanje da će se sve to nekako popraviti u smislu povrata izbjeglica i njihovog zbrinjavanja, općenitog poboljšanja odnosa dvije države itd., dakle: svi ćemo ionako završiti u toj Europi i što sad.

Tadić huška u strahu od Tome Nikolića

Ove smo godine, međutim, imali dvije iznimke od tog pravila - jednu uvelike primijećenu i jednu neopravdano zanemarenu. Prvo je predsjednik Srbije Boris Tadić sebi dopustio donekle pretjerane kvalifikacije Oluje, u smislu nezapamćenog zločina itd., čuli ste sve o tome. To se u Hrvatskoj nije očekivalo s obzirom na dosadašnje otopljavanje odnosa, naročito između Tadića i Josipovića; mogao se Boris provući i s umjerenijim izjavama, smatra se među razboritim ljudima u Beogradu. Pitanje, dakle, nije što je Tadić rekao (to znamo), nego zašto je to rekao.

To je problem kako njegov, tako i njegove tanke vladajuće većine. Naime, Boris Tadić s jedne strane sebe vidi kao 'ujedinitelja', tj. samodršca koji, da bi to ostao, mora zadovoljiti svaku struju i snagu u političkom životu Srbije i Srba. Između dvije godišnjice Oluje, međutim, došlo je do rascjepa Srpske radikalne stranke na Šešeljevu i Nikolić-Vučićevu frakciju koja je osnovala Srpsku naprednu stranku (ne'š ti napretka), kad je konačno shvatila da je Šešelj bankrotirani samoubojica i da tu nema budućnosti. Naprednjaci su preuzeli desni centar od Šešelja i Koštunice čije stranke su već pale na ivicu (pet posto) izbornog cenzusa, kako kažu te neke agencije za to. Tadić i njegova koalicija od sebe su stvorili vladu ekstremnog centra, sve u želji da se svide svima i svakoga zadovolje. Naprednjaci su, dakle, po Tadiću percipirani kao ozbiljna opasnost jer se i oni sada guraju u proeuropsku frontu. Preko volje i neiskreno, ali javno, odrekli su se Karlobaga, Ogulina, Karlovca i Virovitice, mada tu i tamo još progunđaju koju o 'okupiranoj Republici Srpskoj Krajini' koju će oni već osloboditi – ali kad kucne taj neki budući čas, kao što će tada i Kosovo povratiti. Jeftina demagogija, dakle, ali privlači glasove očajnika, polupismenog lumpenproletarijata i dijela izgubljenih izbjeglica. Osim toga, oni stalno guslaju o 'borbi protiv kriminala i korupcije', što je provjerena taktika svih protofašističkih stranaka oduvijek.

S druge strane, Oluja i ono što joj je prethodilo jesu velika trauma većini Srba. Onaj manji, razumni dio još od 1989. opominjao je, upozoravao i vapio kao Jeremija u pustinji da se to ne radi sa Srbima u Hrvatskoj, da ih se ne tjera u rat jer da ta priče ne može dobro svršiti – kao što i nije. Operacija Oluja bila je epohalni bankrot velikosrpske ideje i njezine miloševićevsko-šešeljevske-ćosićevske taktike. Ruku na srce i istine radi, većina srbijanskih glasača davala je svoju podršku udruženom zločinačkom poduhvatu, kako se to danas zove u Den Haagu, sve do rujna 2000, a i tada se oporba Miloševiću jedva provukla na predsjedničkim i saveznim izborima. Tu je, kako se čini, bombardiranje iz 1999. odigralo ulogu. Psihološki gledano, svako podsjećanje na Oluju iznova utrljava frustraciju i stid onoj većini koja je u Miloševića onako slijepo vjerovala, a to nije mala većina. Glede toga razumljiv je Tadićev napor da i te ljude utješi i privuče sebi, namjesto da ih prepusti Nikoliću i naprednjacima.

Bespuća povijesne zbunjenosti

Manje pozornosti, međutim, privukla je jedna izjava Save Štrpca, odvjetnika i ravnatelja nevladine organizacije Veritas koja se bavi sudbinom izbjeglica i žrtava rata 1991-1995. Savo Štrbac povremeno je nepodnošljiv, ali je vrlo koristan kao onaj kamenčić u cipeli koji dosadno podsjeća na neke tužne istine. G. Štrbac je, dakle, našao za shodno da povodom godišnjice Oluje izjavi da bi sada trebalo reaktivirati plan Z-4. Šta? Pa plan Z-4, sjećate li se toga, proljeće 1995, između Bljeska i Oluje!

Halopix
I navijači Crvene zvezde, Delije, su na sebi svojstven način obilježili Oluju
Taj je plan bio posljednji i očajnički pokušaj velikih sila da to nesretno srpsko pitanje u Hrvata riješe na miran, politički način. Ideja je bila da se Srbi iz Hrvatske i Republika Hrvatska dogovore oko mirne reintegracije 'RSK' u hrvatsku državu, uz jamstva za vrlo široku samoupravu i autonomiju. Plan je propao, a zanimljivo je i kako. Hrvatska je strana odugovlačila, svjesna da će Oluja uspjeti i ovako i onako, to je bilo jasno svakome tko ima zrno pameti i vidjelo se golim okom. Milošević je, međutim, odigrao podlu igru, najvjerojatnije u dogovoru s Tuđmanom. Prvo je nagovorio Karadžića da obeća skoro ujedinjenje 'Republike Srpske' i 'Republike Srpske Krajine', pa su Karadžić i njegovi tjednima zavlačili Martića i Babića tom tlapnjom, dok su se Hrvatska i BiH spremale za presudnu bitku.

Danas znamo da je bila riječ o podvali - Vojska 'Republike Srpske' ni za Bljeska ni za Oluje nije ni metka ispalila u obrani Srba iz Hrvatske. Nedavno objavljeni haški dokumenti Državne sigurnosti Srbije to potvrđuju: plan Z-4 bio je iskorišten kao diverzija, skretanje pozornosti hrvatskih Srba. Kad su Martić i Babić progledali, bilo je prekasno. Babić je panično zatražio prihvaćanje plana, a Mile Martić, veseljak, kasnije će priznati da ga nije smio ni pročitati jer da mu je iz Beograda to bilo zabranjeno. Milošević je, kao svoj posljednji udarac Srbima iz Hrvatske, jednostavno zabranio prihvaćanje plana Z-4. Onda je došla Oluja.

A to što se Savo Štrbac sada prisjetio plana Z-4 spada u ironiju povijesti. Da, u pravu je: da je taj plan bio prihvaćen 1995, stvari bi drugačije ispale, ali nije bio prihvaćen jer Hrvatskoj nije odgovarao iz razloga očitih, a Milošević ga je odbacio iz razloga njemu poznatih, vjerojatno zbog obećanja Tuđmanu još 1991. Sada je, međutim, kasno: podgrijavanje plana Z-4 petnaest godina prekasno apsurd je dostojan povijesne zbunjenosti srpskih nacionalista.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još