Tko god je poznavao profil zapovjednika savezničkih snaga u Afganistanu, nije mogao shvatiti otkud potreba tog afganistanskog 'Ramba' da u The Rolling Stoneu objelodani neke kritičke opaske o političarima, zapovjednicima i diplomatima koji pojma nemaju što se zapravo događa na terenu i kako se mora voditi rat
Imali smo od toga prilično hazarderskog nastupa u medijima i od naprasne smjene - enigmu nazvanu Stanley McChrystal. Objavom tzv. afganistanskih papira na stranici Wikileaks.org situacija počinje biti jasnija: McChrystal je pobjednik i nije želio ostati na čelu vojske koja rat u Afganistanu gubi i koja će taj rat, kao što se dogodilo i u Vijetnamu, neminovno izgubiti.
Izjave generala Stanleyja McChrystala časopisu The Rolling Stone s pravom su zauzele sve važnije naslovnice diljem svijeta i dovele do odlučne reakcije američkog predsjednika Baracka Obame, koji je McChrystala hitno pozvao u Washington i istoga dana priopćio da ga smjenjuje (ili da prihvaća njegovu ostavku, svejedno), postavivši generala Davida Petraeusa za novoga zapovjednika američkih i NATO-ovih snaga u Afganistanu.
Ne nedostaju primjeri u kompliciranoj američkoj vojnoj povijesti u kojoj visoki časnici bacaju ručnik ili odlaze - ili zato što se ne slažu sa zapovjednicima, ili zato što su smijenjeni zbog neposlušnosti ili neprofesionalnosti: imali smo to i u Korejskom ratu, i u Vijetnamskom, a i u Iračkom. No general Stanley McChrystal zasigurno ne spada u tu kategoriju.
ZAŠTO JE OTIŠAO 'RAMBO' McCHRYSTAL?
On nije nekompetentan i sasvim sigurno nije političar i diplomat (kao što pak jest David Petraeus), već tehničar, stručnjak za ubijanje, jedna vrsta 'Ramba' afganistanskog rata. To nam pojašnjava puno toga u ponašanju, ali ne i zašto se odlučio na vlastito žrtvovanje. Nije, naime, bilo odmah jasno zašto se tako iskusni general, na tako odgovornom mjestu, odlučio naprimjer na ismijavanje američkog potpredsjednika Joea Bidena? Enigma McChrystal je bila velik problem za mnoge analitičare, zapovjednike i političare involvirane u afganistansku avanturu. Sve do prošlog tjedna.
Sada sve postaje jasnije. Islandska stranica Wikileaks.org objavljuje tajne dokumente, što je dug i kompliciran proces, vrijedan dobrog romana, koji je počeo kad je sada već uhićeni američki časnik Bradley Manning dostavio Wikileaksu dosta toga. No među mnogim dokumentima jedan je posebno zaintrigirao ljude u Wikileaksu, jer se radi o vrsti diplomatskih poruka koji se inače strogo čuvaju: protestni dopis islandskog veleposlanika pri UN-u američkom kolegi zbog korištenja islandskog zračnog prostora za tajne letove CIA-e.
Wikileaks je odlučio testirati Mannigovu vjerodostojnost pa je u siječnju 2010. pustio preko The New York Timesa informaciju o tajnim dopisima američkog veleposlanika u Kabulu u Washington, što je zaoštrilo odnose između Bijele kuće i afganistanske vlade jer je bila riječ o njezinoj korupciji.
U tim je dokumentima polako dolazilo na vidjelo ono što će puknuti tek prošlog tjedna i sve je to McChrystal pozorno pratio. Sve do trenutka kad je shvatio da će ti materijali negdje biti objavljeni. Wikileaks se tada, naročito za analitičare obavještajnih poslova, činila dovoljno solidna adresa, pa se odlučio na dramatičan izlaz na scenu putem reportaže u The Rolling Stoneu.
'NISU MI DALI RECEPT ZA POBJEĐIVANJE'
McChrystal nije želio čekati lavinu optužbi jer je dobro znao ono što će Wikileaks objaviti na temelju analize dokumenata američke vojske i diplomatskih kanala između 2004. i 2009. - da su NATO-ove snage odgovorne za velike strahote počinjene među afganistanskom civilnom populacijom te da je opća strategija rata protiv talibana potpuno pogrešna i gubitnička.
Već je izvještaj Afghanistan Rigths Monitora pokazivao da je u prvoj polovici 2010. poginulo 1.074 civila, a 1.500 ih je teže ranjeno, te da je 36 posto žrtava prouzročeno tzv. prijateljskom vatrom.
Shvaćamo zašto je general McChrystal požurio napustiti afganistanski brod: ne zato što bi bio zgranut brojem civilnih žrtava, već zbog toga što je postao svjestan da će vrlo brzo cijeli upućeni svijet shvatiti prave dimenzije katastrofalnog tijeka afganistanskog rata.
Razlozi koje je McChrystal naveo u trenutku odlaska, a sada se ponovno interpretiraju njegove izjave u sjeni dokumenata Wikileaksa, otprilike bi glasili ovako: u Washingtonu mi nisu dali nikakav ozbiljan recept za pobjeđivanje u ratu.
McCHRYSTALOVA RACIONALIZACIJA VLASTITOG ODLASKA
Ne samo što mi je sve teže biti saslušan, već nam se i saveznici polako kupe (sada to čine i Nizozemci). Naša je intervencija izričito nepopularna, a podrška korumpiranom režimu Hamida Karzaija (o čemu je svojedobno govorio Peter Galbraight) samo pogoršava stvari. Zaključno, ovaj se rat ne može dobiti. I otud moja dilema. Ili ću nastaviti bezuspješno moliti nova sredstva za rat, ili ću biti primoran napustiti bojišnicu. U oba sam slučaja poražen.
I to je dubinski problem, jer polako cijeli svijet shvaća da se rat u Afganistanu može pretvoriti u novi Vijetnam. Strategija koju je general David Petraeus prodao Georgeu W. Bushu 2008. i koja je poslužila da bi se osmislila misija generala McChrystala u ime NATO-a (afganizacija konflikta, regionalizacija, razvoj, rekonstrukcija) nesposobna je i promašena za pobjedu nad talibanima, jer polazi od krivih pretpostavki.
STRATEGIJA RATA U AFGANISTANU OD POČETKA JE BILA KRIVA
Sama pomisao o legitimitetu vlade koju bi vodio Karzai, naravno, i nakon što bi se saveznici povukli, ne uzima u obzir činjenicu koja će uvijek biti promotrena u bazi, a to je da se radi o čovjeku kojeg je instalirala 'neprijateljska' i 'okupatorska' ruka SAD-a.
Zatim, pomisao da se Afganistance okrene protiv talibana, ako ekonomsko stanje bude unaprijeđeno prilično jako i uvjerljivo, ne uzima u obzir arhaični sustav afganistanskog društva koje leži na logici lojalnosti plemenima koja je vrlo često jača od logike punog trbuha, koja odgovara američkoj viziji života.
Konačno, plan prema kojem će susjedi Afganistana (Pakistan, Indija, Iran i Rusija) doprinijeti pobjedi SAD-a i saveznika je toliko neuvjerljiv koliko je jasno da su te zemlje duboko međusobno suprotstavljene kao što su naprimjer suprotstavljeni Pakistan i Indija, koja pak funkcionira kao saveznik Afganistanu na čijem se teritoriju, kako pokazuju dokumenti Wikileaksa, talibane hrabri pomoću pakistanske obavještajne službe itd., itd.
Dakle, afganistanska se klopka jasno zatvorila i SAD je unutar nje bez izlaza. To je ono na što je upozoravao Stanley McChrystal
ODLAZAK IZ GLIBA?
I to je zaključak koji možemo dobiti od tajnih dokumenata do kojih je na vrijeme McChrystal došao. On je bio jako dobro situiran da bi mu promakla vizija pravoga stanja stvari. I tako, ono što se naizgled činilo kao jako velika pogreška (otkriti sve jednom, za rat, marginalnom časopisu kao što je The Rolling Stone), učinilo je od McChrystala trenutačnog gubitnika i bezveznjaka, ali mu je taj plan pomogao da se izvuče iz afganistanskoga gliba. Njegova se karijera polomila, istina je. Ali moći će reći da nije izgubio rat koji je, čini se, nemoguće dobiti.
