Svijet KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Nezavisna država Katalonija! Je li to hir, ili...?

Što je to obuzelo Katalonce, zašto tako žarko žele svoju državu nakon svih filozofskih i inih razmatranja slabosti zatvaranja u usko nacionalno, pita se komentator Perišić. Zašto građani jedne autonomne regije koja uživa višejezičnost, vlastitu policiju, parlament i vladu požele osnovati državu zasebnu od svjetskog prvaka u nogometu, zasebnu od domovine Goye i Cervantesa koja je na uzorno demokratski način svladala užasno nasljeđe građanskog rata i fašizma?

Iako je nacionalistima težnja nacije za uspostavom neovisne države samorazumljiva, sveta i uzdignuta na razinu apsolutnog, što znači da svaka rasprava o naciji i državi predstavlja kršenje tabua koji nadilazi čak i seksualne tabue, nemoguće je oteti se zavodljivosti Nietzscheove misli da je – ne citiram – Sumnja preduvjet Spoznaje. Nietzsche je bitan za ovu priču iz dva razloga. Njegova objava da je Bog umro zbila se u stoljeću kada su rođene nacije. Došlo je dakle do zamjene totema. Zloupotreba i vulgarna trivijalizacija Nietzscheove, u osnovi individualističke filozofije poslužila je nacistima – najvećim apostolima nacionalnog – da od nacije naprave božanstvo i biološku kategoriju, a od nacionalizma grozničavu političku religiju.

Ideja nacionalne države podrazumijeva da je samo takva država potpuno funkcionalna i sposobna za opstanak. Otud i znamenita floskula o 'prirodnim' i 'umjetnim' državama, što je izvedenica uvjerenja da je nacija biološka kategorija i da je pripadnost naciji upisana u krv, DNK, srce, uopće u tkiva i organe. Sve da tako i jest, ostaje nepoznato zašto bi baš tako zamišljeni bliži i daljnji rođaci trebali imati 'svoju' državu koja će biti slobodna od utjecaja neke druge skupine s drugačijim 'podrijetlom'. Šalu na stranu, ideja nacionalne države nekog smisla je možda i imala u devetnaestom stoljeću kada je nacionalni jezik olakšavao trgovinu na malim i ograničenim tržištima, kada je idejom nacionalne suverenosti trebalo slomiti suverenost vladara i kada je tupe mase trebalo za to zainteresirati nekom razumljivom i jednostavnom mantrom.
Utoliko je čudnije što se u našem vremenu sveopće komunikacijske povezanosti i međuovisnosti – kada pitanja zaštite okoliša, internet, svjetska trgovina, pa i svjetska recesija povezuju čovječanstvo u jedan jedini entitet – određene skupine na određenim područjima čeznu za 'svojom' državom. Vrlo je malo pojedinaca u povijesti bilo u prigodi da neku državu opravdano nazove svojom, da se u njoj osjeća kao u vlastitom 'domu' i da nikome ne polaže račune. Klasičan primjer je Louis XIV: 'L'État, c'est moi.' Noviji primjeri su Staljin i Hitler. Većina ostalih pojedinaca strepi od porezne prijave ili poziva u vojsku o kojoj god državi da je riječ.

Albert Gea
Dan nakon demonstracija u Barceloni se slavilo španjolsko osvajanje Svjetskog prvenstva u nogometu
Ideja diskriminacije u suštini nacionalne države


Sumnjiva je i tvrdnja da samo nacionalna država može biti demokratska. Izvedena do svoje krajnje konzekvence, ta tvrdnja znači da su u blagodatima demokracije, slobodnog tržišta i zaštite ljudskih prava ovlašteni uživati samo pripadnici nacije kojoj konkretna država pripada. Ideja nacionalne države već u svojoj bîti sadrži dakle ideju diskriminacije. Da ne govorimo o teškoćama u definiranju nacionalne pripadnosti: stječe li se nacionalna pripadnost rođenjem ili je stvar izbora? Ako se stječe rođenjem i ako ideolozi nacionalne države žele biti dosljedni, tada bi od svakog državljana trebali zahtijevati da predoči rodoslovlje od postanka svijeta. Kako se matične knjige ne vode od postanka svijeta, a i da se vode, tko zna što bi se u njima našlo, to su i najveći apostoli nacionalnog – nacisti – u svojim zloglasnim Nürnberškim zakonima posegnuli za kompromisom i definirali Židova kao osobu kojoj su oba djeda i obje bake Židovi. Zašto samo bake i djedovi? Na stranu što ideja nacije na zastrašujuće nemoralan način ljudskom rodu nameće suvišnu diobu. Ona je atentat na logiku i zdrav razum, čega su prešutno bili svjesni i nacisti. U tome im nije mogao pomoći ni kanon plavokosog atleta kojem Hitler, Göbbels i Göring nisu nimalo bili nalik.

Ako je, pak, nacionalna pripadnost stvar izbora, tada može nastupiti – za nacionaliste zastrašujuće, a za dobronamjerne ljude sa smislom za humor neopisivo zabavno – stanje u kojem se nacionalna pripadnost dnevno može promijeniti nekoliko puta. Primjerice, netko poslijepodne čita Victora Hugoa i osjeti se Francuzom, navečer čita Goethea i osjeti se Nijemcem, sutradan gleda Svjetsko nogometno prvenstvo i osjeti se Urugvajcem. Ovako ili onako još uvijek postoje ljudi koji taj skliski i fluidni pojam doživljavaju kao neupitno božanstvo i još uvijek je to božanstvo sposobno izazvati strahotne, u pravilu bogohulne emocije.

Čini se da je to u ljudskoj prirodi, onako kao što su to zavist, pohlepa, neredovito tuširanje, prebrza vožnja, bezrezervna vjera u televiziju, pomanjkanje sućuti, ispijanje lošeg piva, vuvuzele ili švercanje u tramvaju.

Albert Gea
Na prosvjedu za nezavisnu Kataloniju okupilo se preko milijun ljudi
Neodoljiv šarm zamisli o nezavisnoj Kataloniji


Nikako drugačije ne bi bilo moguće da građani jedne autonomne regije koja uživa višejezičnost, vlastitu policiju, parlament i vladu požele osnovati državu zasebnu od svjetskog prvaka u nogometu, zasebnu od domovine Goye i Cervantesa koja je na uzorno demokratski način svladala užasno nasljeđe građanskog rata i fašizma. Jest da je u proračunskom deficitu, ali tko nije? Sprema li Kastilja agresiju na Kataloniju? Za sada nijedan izvor nije potvrdio tu pretpostavku. Katalonija teži slobodi? Možda, ali slobodan ili neslobodan može biti samo čovjek, samo pojedinac. Ide li sav novac u Madrid? Jamačno nešto novca ide u Madrid. Novac uvijek ide u glavne gradove. Ako građane Tarragone novac koji odlazi u Barcelonu ispunjava neizrecivom srećom, a novac koji odlazi u Madrid neutješnim patnjama, možda je to dovoljan razlog za uspostavu neovisne Katalonije? Kako će Katalonija, ako se uspostavi kao neovisna država, zasigurno poželjeti pristupiti Europskoj uniji i kako će vjerojatno biti pripuštena u Europsku uniju – što znači da će ostati u monetarnoj, fiskalnoj, carinskoj, pa i političkoj zajednici sa Španjolskom i biti dužna po europskim demokratskim standardima sačuvati višejezičnost i prava svih građana neovisno o nacionalnoj pripadnosti – to se čitav pothvat doima pomalo suvišnim.

Upravo u toj suvišnosti, iracionalnosti i neobjašnjivosti krije se neodoljiv šarm čitave zamisli. Ako je težnja za 'svojom' državom dio ljudske prirode, nastupilo je vrijeme da nacionalizam dobije ljudski lik i da u njemu prestanemo gledati glupavi uzrok odvratnih ratova, stradanja i poniženja. Nacionalizam je Sveta Obijest čija ljepota se krije u veseloj i razuzdanoj igri, gotovo erotičnoj u svojem bahatom besmislu onako kao što je to ispijanje šampanjca iz ženske cipele s visokom potpeticom. Katalonski primjer pokazuje da je riječ ni o čemu drugome nego o razigranom hiru i hedonističkom kapricu, o trenucima kada u Igri – lišeni racionalnih okova i razumu dostupnih razloga – osjećamo svu punoću svoje egzistencije.

Hir i neozbiljnost konačno na velika vrata ulaze u nekad tako ozbiljnu i opasnu djelatnost kao što je stvaranje države. Bitno je samo da netko razigrane državotvorce upozori da pospreme igračke (zastave, grbove i ostale akcesorije) kada završi slavlje i paze da nitko ne strada i da u zanosu Igre nitko ne bude nasilno i nezakonito iseljen iz vlastitog stana.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još