VASIĆEV SKALPEL

Kako je 'pao' strojovođa srpskih željeznica

05.06.2010 u 09:38

Bionic
Reading

Vijest da je u srijedu uhapšen Milanko Šarančić (1957), bivši direktor Željeznica Srbije, vjerojatno nije iznenadila ni njega samoga. Još od 2005. za njim se vuče nekoliko dosta providnih afera. Sindikati su podnosili više kaznenih prijava, svi su sve znali

Ali, Šarančić je bio desna ruka koalicionog partnera Vojislava Koštunice, čuvenog Velje Ilića (najbliži opis Ilića bio bi: kombinacija Rojsa, Keruma i Zdravka Mamića). Slično ide sličnome, pa je tako gazda-Velja, čim je 2004. postao ministar za kapitalne investicije (jao Srbiji!), doveo za direktora željeznice svog druga Milanka koji je držao neke dvije birtije u Vrnjačkoj Banji (obje u divljoj gradnji).

Milanko se snašao: već 2005. uvozi polovne motorne vlakove iz Švedske i neke dizel-lokomotive iz Slovenije, kupuje neke luksuzne automobile, ima plaću od skoro deset tisuća eura itd., sve na način ne baš najzakonitiji. Bilo je to vrijeme 'srpskih domaćina' Koštunice i Velje koji je svoju 'drumsku mafiju' po naplatnim kućicama molio da kraduckaju pomalo, a ne naveliko. Onda su svi iz te mafije završili u pritvoru, a kavane oko terminala za naplatu cestarine opustjele se.

Što je, dakle, skrivio birtaš Šarančić? Policija je u suradnji s kolegama iz Švedske, Italije i Slovenije utvrdila da su ti vlakovi i lokomotive kupljeni uz posredovanje jednog modnog butika i da su plaćeni skoro tri milijuna eura više nego što su zaista koštali. Novci su pronađeni na nekim talijanskim računima, a za početak policija tereti Milanka za milijun i četvrt, ostatak slijedi. Skupa s njim pritvorena su još trojica: njegov pomoćnik, vlasnik butika i još jedan manje važan lik.

Ima u vezi sa Šarančićem još jedan, zasad nedovoljno istraženi segment priče koji se odnosi na neke njegova posla sa Hrvatskim željeznicama, ali o tome nitko u Beogradu ne želi ništa reći – zasad. Ostajemo na oprezu.


Cijela ta priča još je jedan melankolični poučak na temu korupcije i vječno gladnih političara-skorojevića. Ti kruhoborci i dotepenci iz provincijalnih kavančina prirodno teže narodnjačkim strankama jer se tamo najlakše jami, što reče poznati suvremeni liberalni ekonomist Ljubo Ćesić Rojs. Ima tu, međutim, jedan iracionalni element koji zapanjuje: oni ne znaju stati, apetit im je toliki da im zamrači um i tako idu ravno u propast. Kad propadnu, nikome nije nimalo lakše, a na kraju porezni obveznik plati sve. Izgleda da je taj fenomen konstanta kod populističkih stranaka, premda i neke druge nisu pošteđene. Tako imamo konobare i birtaše koji postaju generali i ministri, direktori željeznica i javnih poduzeća. Tako se događa da modni butik uvozi vlakove, privatni dućan za lovačku opremu prodaje kanadere (SR Jugoslavija, 1996), Udba i vojna policija trguju heroinom itd.

Malo optimizma, ipak, pruža sve bolja policijska suradnja ne samo u regiji, već i na cijelom planetu. Kriminal je postao planetaran, kako vidimo, a policijske organizacije to su skužile sa stanovitim zakašnjenjem. Ipak, suradnja je dovela do uspješnog ishoda mnogih kaznenih postupaka koji bi bez pomoći inozemnih kolega teško došli do ključnih dokaza.