Svijet VASIĆEV SKALPEL

Pokojni Ratko Mladić

Obitelj i odvjetnici odbjeglog haškog optuženika Ratka Mladića sjetili su se – u nedostatku bolje ideje – da ga pokušaju proglasiti legalno mrtvim

U utorak je ta ideja razglašena okolo na način mrtvo-ozbiljan. Oslanjajući se na Zakon o izvanparničnom postupku koji to regulira, odvjetnici i obitelj tvrde da se bjegunac može proglasiti pravno mrtvim jer se za njega, evo, nije čulo već više od pet godina, niti ga je itko od tada vidio živoga. Ima tu, međutim, jedna pravna prepreka: da bi se pod tim zakonskim uvjetima nekoga proglasilo mrtvim, ta osoba mora biti starija od 70 godina, za što Mladiću fale još dvije godine. Zakon je inače prilično precizan: ako je netko nestao u ratnim uvjetima ili elementarnim nepogodama većih razmjera, rok je godinu dana, naprimjer.

Pokušavajući zaobići tu dobnu granicu od 70 godina, obiteljski odvjetnik Miloš Šaljić objašnjava po novinama da je Ratko Mladić inače poznat po krhkom zdravlju: imao je, veli, želučanih tegoba; pa je imao neki moždani insult; pak ima i visoki tlak i prateće komplikacije; svi znamo da je kolerične naravi, što mu još više otežava anamnezu. Ukratko – bio bi mirakul da je Ratko još na životu, kaže odvjetnik, pak zašto ga ne proglasimo pokojnim i svi budemo mirni?

Ima tu i prateće, dopunske argumentacije: obitelj se žali na policijsko uznemiravanje, ne može se dokopati generalove mirovine, koja je zamrznuta, dosta im je stigmatizacije i svega itd. Zašto mi, dakle, čovjeka ne opjevamo i ne pokopamo prazan lijes kao svi nesretni ljudi kojima je netko nestao u vihoru rata i progona, podijelimo ono malo ostavine i gotovo? A i oni jadni policajci i udbaši koji tolike godine preturaju nebo i zemlju ne bi li našli Mladića odahnuli bi konačno...

Pa kako da preživi tu svoju kalvariju po brdima, šumama i studenim gorskim pećinama tako star i bolešljiv, vajka se odvjetnik Šaljić. To ne bi izdurao ni mlađi i zdraviji čovjek. I već u tom pravcu.

Po šumama i gorama


Ali, dosta je bilo vrijeđanja elementarne zdrave pameti. Zadnja je namjera obje drske podvale da se pozornost potrage iznova skrene ka 'šumama i planinama', što je stara taktika Mladićevih pomagača. Takvih lažnih tragova nuđeno je dosad barem dvadesetak, uključivo i priče da se krije po Ukrajini, Rusiji, Budimpešti, Keniji, Kini i Čileu. Ideja je jednostavna: iznova uznemiravati potragu i razvlačiti je na tanko. Isto je radio i Radovan Karadžić sa svojim hajdučko-guslarskim pričama o 'visokoj gori Romaniji' i nekakvoj 'studenoj pećini', dok je sjedio na Novom Beogradu baveći se nadriliječništvom. Naravno da nitko nije nasjeo na tu jeftinu podvalu. Iz Den Haaga su s hladnim neodobravanjem priopćili da će ga tražiti i dalje; šef združene skupine za potragu, ministar Rasim Ljajić, nazvao je to 'ruganjem državi'.

Zanimljivo je ipak da se netko prisjetio makar i takve providne bedastoće. Odavno se u Beogradu prešutno smatra da bi za Srbiju bilo najbolje da Ratko Mladić nekako umre; dapače, sugerirano mu je da se ustrijeli službenim pištoljem 'kao častan oficir', i da Srbiju više ne drži kao taoca vlastite sujete. Nažalost, taj dobri običaj poraženih generala izašao je iz mode. Ne sumnjam da srbijanska vlast svake večeri na koljenima moli dobroga Boga da Ratka uzme k sebi, pa bilo kako, samo da ga ne moraju više loviti; a tek mogućnost da pogine odupirući se hapšenju ili u pokušaju bijega (što je, navodno, obećao: da neće živ vidjeti Den Haaga) dovodi ih do užasa. Zrakoplovnim rječnikom rečeno, te molitve nemaju uzgon, kao ni molitve kralja Klaudija iz 'Hamleta': nikako da se odvoje od zemlje (da rotiraju, kažu piloti)... Život i smrt Ratka Mladića u Božjoj su ruci, naime, a ne u Tadićevoj (osim ako baš...).

Bijeg iz Mladićeve sjene


Ni molitve, ni coprnjanja, ni preklinjanja neće Srbiju osloboditi olovno teške sjene živog Ratka Mladića, Srbija će to morati sama – pa kako zna i umije, taj otpor hapšenju čak i nije najgora ideja, samo kad ih nacionalistička oporba ne bi čekala u zasjedi, ali oni ih čekaju u svakom slučaju. Tu dolazimo do osjetljivijeg dijela priče: srbijanska se vlast panično plaši toga trenutka kada će Mladića uhvatiti i izručiti. Ne zbog toga što bi Mladić u Den Haagu mogao ispričati nešto kompromitantno, sve o njemu i ulozi Srbije u ratu već znamo, hvala najljepša. Plaše se oporbe, sve jačeg Tome Nikolića i njegove Srpske napredne stranke bivših šešeljevaca i njima sličnih. Zato bi oni da Mladić nekako premine u Gospodinu, ako može bez njihovog udjela u tome. Ali, sve su to pusti snovi ako je taj segment 'prepušten stihiji', kako su govorili drugovi komunisti.

Ovako kako stvari stoje, Ratko Mladić je siguran. Ne krije se on po 'visokoj gori Romaniji' i manastirima po zapadnoj Srbiji, niti po podzemnim vojnim objektima bivše JNA. Nije ni Radovan Karadžić. Još manje se krije po bratskim nesvrstanim dalekoazijskim zemljama. Niti je umro, dapače, ovaj blesavi pokušaj da ga se proglasi mrtvim to najbolje potvrđuje. Živ je Ratko, umro nije, što veli narodna pjesma.

Reuters
Ni dr. Dabića nitko nije prepoznao
'Ajmo zamisliti veoma uvjerljiv scenarij (kako nam kažu ozbiljni policajci): u jednoj od novobeogradskih stambenih 'mamutica' s po dvjesto stanova po haustoru, u skromnom stančiću, živi umirovljeni zastavnik JNA, nazovimo ga, Feralu u čast, Života Leposavić. Kratko ošišan, prosijed, s velikim brkovima i naočalama, relativno šlank, šutljiv i samozatajan, igra šah s penzićima. Svoj kolerični temperament uspješno obuzdava, svoju hvalisavost također; na pitanja o vojnoj službi odgovara da je bio intendantski zastavnik i da rata vidio nije. Dokumenta su mu ispravna (nikakav problem). Sam na svijetu, udovac bez djece, jedva spaja kraj s krajem, mala mirovina.

Ne spominje da mu u redovitim intervalima nepoznat netko gurne omotnicu sa tisuću-dvije eura pod vrata preko noći; mobitel nema, a ni obični telefon; kome bi se javljao? Živi svoj tužni život umirovljenog intendantskog zastavnika JNA bez igdje ikoga. Ako zadrži samodisciplinu i samozatajnost, ako ga ne prodaju oni koji mu gurkaju tu omotnicu s novcima da bi sebe spasili od kompromitacije, Života Leposavić umrijet će prirodnom smrću kad Bog to odluči, a da ni Rasim Ljajić, ni haaški Tribunal ne budu nimalo pametniji. Pošto će riječ biti o prirodnoj smrti, teško da će bilo tko tražiti otiske prstiju i DNK analizu.

Slučaj zatvoren bezbolno.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još