Svijet VASIĆEV SKALPEL

Čiča-miča i gotova priča

Osobne stvari čelnika četničkog pokreta Draže Mihailovića zvanog Čiča izložene su u novom postavu Vojnog muzeja u Beogradu. Zasvrbjelo je to i Jadranku Kosor, koja je prošlog tjedna na Bleiburgu progovorila o ovom pitanju. Naš kolumnist smatra da problem nije u izlaganju njegovih stvari, već u tome što Srbi, ali i Hrvati, čini se, uporno zaboravljaju tko je dobio Drugi svjetski rat, a tko ga je izgubio

Vidim da je došlo do stanovitog uznemirenja oko mogućih političkih tumačenja jedne muzeološke geste: u obnovljenoj postavci Vojnog muzeja u Beogradu izložene su i neke osobne stvari narodnog izdajnika Dragoslava Draže Mihajlovića, uredno strijeljanog 1946. i pokopanog (ili razvijanog na vjetru) na mjestu nepoznatom. Riječ je o naočalama, pištolju Luger P-08, tabakeri, cigaršpicu itd. Tko je i što je Draža bio, manje-više svi znamo i tu spora nema – osim za mahnitog Vuka Draškovića i njegove pristaše, koji ionako ni cenzus od pet posto na lokalnim izborima ne mogu postići. Nije to prvi puta da se tih nekoliko predmeta izlaže: donedavno stajali su u vitrini u ulaznom holu direkcije BIA (nova, prepakirana Udba) na beogradskoj Banjici. S obzirom na mjesto, je li, te su stvarčice bile izložene kao ratni trofej i to je bilo nesporno: ipak je Udba dohakala Draži i poslala ga pred cijevi streljačkoga stroja.

Premještanje tih eksponata u Vojni muzej, opet, može imati raznih tumačenja. S jedne strane, taj je muzej pun ratnih trofeja svih vrsta: nacističke zastave, odore i oružje, isti takvi trofeji zaplijenjeni od kvislinga i narodnih izdajnika, ali i oružje i osobne stvari junaka Drugog svjetskog rata. Tako tamo imamo Titovu strojnicu Thompson M-1927 (Thompsone, Thompsone...), pištolj Colt .45 Ive Lole Ribara (dobar izbor!) itd. Ima i primjeraka naoružanja zaplijenjenog u najnovijim ratovima od Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka i kosovskih Albanaca. Tamo je čak i jedan terenac Humvee zaplijenjen od Amera 1999. na makedonskoj granici. Vojni su muzeji takvi posvuda i osobno ne vidim razloga za nerviranje ili užasavanje zbog javnog izlaganja trofeja zaplijenjenih od poraženog neprijatelja, čak ni od pobjedničkog (Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Albanci, NATO itd.). Ipak je to samo muzej. Štoviše, muzeološki gledano, veoma dobar i bogat muzej. Ako netko od vas, štioci dragi, odvoji malo vremena od kavana, splavova i cajki kad je u Beogradu, mogao bi svratiti i tamo, to je na Kalemegdanu, na sjajnoj poziciji, vide se Sava i Dunav do horizonta.

I Hollywood je nasjeo na četničku propagandu - film 'Chetniks' iz 1943. veliča ovaj pokret
Drugi svjetski rat (ni)je završen


U čemu je, dakle, prijepor? Ja ga ne vidim. Četnički pokret epohalno je kompromitirao sam sebe odmah, na samom početku Drugog svjetskog rata, kolebljivošću, velikosrpskim luđačko megalomanskim ambicijama i suradnjom s okupatorom. Prije točno 66 godina, svibnja 1944, Winston Churchill zavrnuo je rep onom pijanom kralju Jugoslavije u izgnanstvu, mladom Petru II Karađorđeviću i ovaj je uputio svoju previšnju zapovijed ‘Jugoslavenskoj vojsci u otadžbini’, kako su četnici sebi laskali, da se smjesta priključi partizanima i stavi pod Titovu komandu. Oni pametniji poslušali su, obrijali bradurine i prišli Titu (odatle poslovica u Srba: Pametan čovjek ode u četnike, a vrati se iz partizana). Udba je kasnije pročešljala te likove i tko je trebao završiti u zatvoru ili na strijeljanju – završio je.

Da skratimo priču: ovdje je opet riječ o pitanju svih pitanja, koje je razriješeno svuda osim u Srba i Hrvata (hajde, možda i u Slovaka i u Mađara) – tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu i zašto? Pobijedili su saveznici. Poraženi su fašisti, nacisti i kamarile kvislinga, narodnih izdajnika i suradnika okupatora. Iz okolnosti da su svi kvislinzi, narodni izdajnici i suradnici okupatora bili istovremeno i antikomunisti ne dade se izvući nikakav današnji politički kapital. (Uostalom, pokreti otpora u raznim europskim zemljama nisu bili baš komunistički nastrojeni, mada su se herojski borili protiv nacista i svojih kvislinga; odmazda Francuza, pristaša generala De Gaullea, nad svojim suradnicima okupatora bila je strašna, ali De Gaulle nije bio nimalo naklonjen komunistima, naprotiv). Hladni rat dolazi tek nakon 1945. i to je jedna sasvim druga priča.

Armee Zeitung
Naslovnica Wehrmachtovog lista koji je također romantično tretirao četnike
Zločinačka harmonija


Tu sad dolazimo na onaj osjetljivi, čak bolni dio priče. De te fabula naratur, o tebi je riječ, rekli bi stari Latini. Povijesni revizionizam, očajničko uporište šovinističkih desnica u Srba i u Hrvata, himeričan je, nemoguć i u krajnjoj instanci samoubilački projekt čije pristaše od sebe prave budale. Nema, naime, načina da se dokaže da je Draža bio ‘srpski patriot’ niti da je NDH bila ostvarenje ‘tisućljetnog sna hrvatskog naroda’. Ima, međutim, nekih drugih povijesnih fakata, uredno dokumentiranih i nespornih. Na primjer: da su se Dražini četnici i vlasti Pavelićeve NDH slagali odlično, kao, još jednom na primjer, Radovan Karadžić i Mate Boban. Je li NDH davala mirovine četničkim udovicama i siročadi? Jest. Je li Pavelić dao salvus conductus, jamstvo za nesmetani prolazak, četnicima koji su se povlačili prema Bleiburgu? Jest. Je li Dimitrije Ljotić, vođa srbijanskih nacista, notorni kvisling i ratni zločinac, dobio VIP tretman NDH bježeći travnja 1945. pred narodnim gnjevom? Jest. Bježao je toliko brzo da je zaglavio u prometnoj nesreći vozeći brzinom neprilagođenom uvjetima ceste i prometa.

Je li veliki broj četnika, ljotićevaca, nedićevih kvislinga i srbijanskih kolaboranata stradao na Bleiburgu, Kočevskom rogu i bliskim lokacijama? Jest, ali ih ovi naši bleiburgeri nikada ne spominju, kao ni oni srbijanski novočetnici i novoljotićevci. Nije im zgodno, nekako neprilično izgleda poginuti na Bleiburgu skupa s četnicima za jedne i skupa s ustašama za druge, pak se preko toga šutke prelazi kao preko obiteljske sramote. Čak ih ni nesporni zajednički antikomunizam tih pokojnika ne može okupiti na gomilu.

U nekim normalnim državama, dakle, izložiti u muzeju, ne znam, pištolj i cigaršpic Vidkuna Kvislinga ili maršala Petaina bilo bi normalno. Oni tamo dobro znaju tko je pobijedio, a tko je bio narodni izdajnik, pa im je sve jasno.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još