Svijet VASIĆEV SKALPEL

Domovinska sigurnost (pismo iz New Yorka)

Nekoliko slova ukucanih u tipkovnicu i nekoliko klikova miša dovest će na monitor cijeli vaš život, svaku kupnju karticom, vaše kretanje s uključenim mobitelom, položaj vašega automobila ako imate GPS, vaše razgovore, SMS poruke, elektronsku poštu... Sve!

Jedina industrija koja u Americi ne mora brinuti za vlastitu budućnost u krizi industrija je domovinske sigurnosti (Homeland Security). Nakon 11. rujna (a samo je jedan 11. rujna!) federalna je administracija – u onoj panici i užasu – poduzela prvo što joj je palo na birokratsku pamet: prepakirala je svoje sigurnosne, obavještajne, vojne i policijske službe u okvire novog, mi bismo rekli – ministarstva. Novo tijelo izvršne vlasti nazvano je pompozno i pompijerski (Krleža, opet): Odjel domovinske sigurnosti (Homeland Security Department). Kad se sve sabralo, ispalo je da Domovinska sigurnost okuplja stotinjak različitih agencija pod jednom kapom, kapom novokomponiranog glavnog šefa, ravnatelja nacionalne obavještajne službe (Director of National Intelligence; DNI). Tako su dva bivša glavna ravnatelja ključnih službi dobila novog šefa i posrednika do Bijele kuće, s kojom su do tada općili izravno. Ravnatelj CIA-e (DCI - Director of Central Intelligence) i ravnatelj NSA (Director of National Security Agency) izgubili su na političkoj težini i na utjecaju koji su imali u procesu i sustavu odlučivanja o najvažnijim sigurnosnim temama.

A onda je krenula primjena novoga sustava, odozgo prema dolje. Kao svi pametni državni činovnici i namještenici, novi zapovjedni sustav Domovinske sigurnosti počeo je ispostavljati administraciji svoje zahtjeve: kadrovske, materijalne, tehničke i one najvažnije – zahtjeve za proširivanje ovlasti. Naravno, sada ili nikada, dok je trauma još vruća, a panika i slatka jeza tresu 250 milijuna poreznih obveznika; kako reče jedan beogradski ratni profiter: 'Sad šta klepimo – klepili smo.' (U Hrvatskoj: 'Tko je jamio – jamio je.')

Dok udariš dlanom o dlan, pojavile su se nove cure i dečki, nove odore i značke, novi automobili, helikopteri, avioni i brodovi. O nabavkama najsuvremenije tehnike da i ne govorimo. Tu sad valja dodati i troškove provjere osoblja, njihove obuke, privilegirane plaće, troškove eksploatacije resursa itd. Malo pomalo, ta se sigurnosna hobotnica počela širiti i zavlačiti u sve pore društva, već proširene patriotskom psihozom. Tako je Domovinska sigurnost stekla sjajnu početnu poziciju u štakorskoj utrci koja će nastupiti ove jeseni s ovom luđačkom krizom (za koju sam sve sigurniji da je umjetno izazvana; ali o tome drugi puta).

Svakoga dana ovdje u New Yorku slušam jedan inače veoma razuman i suzdržan lokalni radio kako hladno i činjenično izvještava o ukidanju radnih mjesta i stalnom porastu stope nezaposlenosti. Sindikati vrište, naravno, ali to ne pomaže: politička moć (powers that be; ne dade se prevesti) odlučila je da ovaj oblik kapitalizma ostaje i poklonila 700 milijardi dolara pohlepnim bankama, umjesto žrtvama tih istih banaka. Dobro: ni te žrtve nisu do kraja nevine, vjerovale su obećanjima sreće na kredit i leasing – kao i mi; ispast će na kraju da je to što smo siromašniji naša usporedna prednost.

Jedino što još nismo čuli je da je bilo otpuštanja ili štednje u Domovinskoj sigurnosti. Ne, to je nedodirljiva sveta krava američkog patriotizma. Tu dolazimo do heretičke, ali neizbježne usporedbe (tako je to s herezama - neizbježne su) sa staljinskim konceptom 'osudarstvene bezopasnosti': to je završilo s Ministarstvom državne sigurnosti (MGB), od 1948. do 1953, kada je raspušteno, odmah po Staljinovoj i Berijinoj smrti. Uzgred, sličnu je namjeru 1996. imao i Milošević u Srbiji, ali je naišao na jak otpor vojske i tajnih službi koje su branile vlastiti privilegirani položaj. Pametne države paze da vanjsku i unutarnju sigurnost razdvoje na dvije odvojene agencije; riječ o dva različita zanata, ali i o opasnosti od prevelike koncentracije moći, što je mnogo važnije i politički mudrije.

U svakodnevnom životu to izgleda ovako: odete po američku vizu u konzulat, a tamo vam uzmu otiske svih deset prstića na prednjim nogama. Postupak je digitalno skeniranje koje traje kratko. Doletite na JFK i stanete u kilometarski rep kod Domovinske sigurnosti, tj. Imigracije i naturalizacije koja je postala njezin dio. Nakon sat vremena čekanja, pozove vas ljubazna mlada cura, pogleda putovnicu, provjeri novinarske akreditacije i zamoli vas da stavite prstiće na skener. Na svom monitoru ukuca vaše podatke i čeka na potvrdu elektronske usporedbe onih otisaka koje ste dali u konzulatu s ovima na skeneru. Jednostavno, velite?

E, pa razmislite malo o računalnim i digitalno-prometnim kapacitetima potrebnim da se u nekom skoro realnom vremenu otisci naših kopita iz konzulata SAD-a diljem svijeta pošalju u glavno računalo Domovinske sigurnosti, usporede sa svim mogućim sumnjivcima s različitih crnih lista kao prvo, a zatim pohrane tako da budu smjesta dostupni svakoj curi na graničnom prijelazu provjere radi. Zamislite koliko je satelitskih kanala za superbrzu digitalnu komunikaciju potrebno samo za te nesretne otiske. I ne zaboravite da ti otisci (i sve drugo iz vaših zahtjeva za vizu) neće biti obrisani u doglednoj budućnosti, već će biti povjereni sigurnom pamćenju ogromnih memorijskih banaka. Zamislite kolike su te memorije i koliko koštaju.

I ne zaboravite da su ti rutinski vizni poslovi tek manji dio od ukupnih aktivnosti Domovinske sigurnosti. Oni špijaju cijeli svijet i sve vlastite građane; što uđe u sistem, ne izlazi nikada. Nekoliko slova ukucanih u tipkovnicu i nekoliko klikova miša dovest će na monitor cijeli vaš život, svaku kupnju karticom, vaše kretanje s uključenim mobitelom, položaj vašega automobila ako imate GPS, vaše razgovore, SMS poruke, elektronsku poštu... Sve. George Orwell okreće se u grobu, jer to nije on smislio.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još