Na kaotičnoj pozadini srbijanske politike osamdesetih pojavilo se vojvođansko pitanje kao pitanje logično i neizbježno onoga trenutka kada je Milošević Slobodan odlučio okrenuti glavu od pitanja kosovskog, koje je bilo i ostalo nerješivo do kraja. Kosovo je moglo pričekati, kao što je i pričekalo. Milošević je morao nadoknaditi svoj kosovski poraz i krenuo je na Vojvodinu; ostalo je povijest.

Zašto podsjećamo na tu povijest? Zato što to isto pitanje vojvođansko i dan-danas plamti i potresa Srbiju: Narodna je skupština u kaosu zbog Statuta Vojvodine i pratećeg Zakona o prijenosu ovlaštenja. Oko blesavo irelevantnog pitanja je Novi Sad ‘glavni grad’ ili pak ‘administrativno sjedište’ Vojvodine leti perje, ali i cipele.

Šešeljeva radikalka Gordana Pop-Lazić gađala je objema svojim cipelicama na štiklu potpredsjednicu Skupštine Gordanu Čomić (iz Novog Sada). Oni Koštuničini bokci iz Demokratske stranke Srbije (DSS) tjednima po Vojvodini organiziraju javne proteste suprotive Statutu; dolazi im po desetak ljudi. Desnica, Crkva u Srba, Akademija, književnici, nogometaši, nacionalni estradni radnici, Miloševićeva siročad (jer se mainstream Socijalistička partija predomislila i sada je uz vlast i u vlasti) – sve je to počelo zdvajati i vrištati da se, eto, ‘Vojvodina odcjepljuje, separatizam, razbijanje Srbije za račun svjetskih moćnika, odoše Kosovo i Crna Gora, pa i ovi, uskoro će se odcijepiti i Sandžak i vlaška Istočna Srbija, ostat će svi Srbi ispod one jedne šljive i nestat će iz povijesti kao da ih nikada nije ni bilo’.

Taj sporni Statut Vojvodine, međutim, proizvod je stanovite nagodbe unutar vladajuće koalicije, nagodbe do koje se došlo sporo, teško i bolno. Daleko je taj Statut i od ustavnog položaja Vojvodine iz 1974. i od želja vojvođanskih autonomaša i njihove značajne glasačke baze. Dapače, moglo bi se reći da su unitarističke snage u Srbiji još dobro i prošle, usprkos njihovoj kuknjavi da je to ‘smrt Srbije’.

KRATKO I BEZBOLNO PRISJEĆANJE NA POVIJEST VOJVOĐANSKIH AUTONOMIJA

Za carske Austrije ta vojna granica bila je jedan ‘corpus separatum’ s pratećim privilegijama i taj je status opredijelio budućnost tih par regijica balkanskih. Nakon Nagodbe iz 1868. nastaje mađarizacija kojoj su se Vojvođani, ali i Hrvati i hrvatski Srbi odupirali žestoko i relativno uspješno, oslanjajući se na stečena prava, pravice i sloboštine. Zaboravlja se da je 1918, nakon sloma Austrougarske (‘Vazda joj se ime po dobru pominjalo’, kaže Nenad Čanak, vođa pokreta otpora i autonomaša u Vojvodini) Vojvodina – za razliku od Crne Gore – listom i slobodnom voljom dragovoljno pristupila novoj južnoslavenskoj državi, o čemu postoje i odgovarajuće deklaracije. Kasnije se pokajala, kao i još neki, ali bilo je kasno. Nakon Drugog svjetskog rata Vojvodina postaje autonomna oblast, a kasnije i pokrajina u okviru Narodne, pa Socijalističke Republike Srbije. Ta staljinska formalna autonomija biva unaprijeđena Ustavom iz 1974, kojim Vojvodina dobiva ozbiljne i stvarne nadležnosti: gospodarske, pravosudne i izvršne.

Naravno da je pokret otpora Miloševiću planuo odmah 1990. kroz Čankovu Ligu socijaldemokrata Vojvodine, LSV, pod autonomaškim barjakom i s parolama: ‘Tačku na pljačku’, ‘Čiji su naši novci?’, ‘Nećemo u bratoubilačke ratove’ itd. Tako su i Čanak i LSV na sebe navukli doživotnu mržnju ne samo Miloševićevih pristaša, već i cijele nacionalističke desnice. Ta je mržnja ovih dana eksplodirala iznova. S druge strane, ideje autonomaške zadobile su naklonost i kod članstva Demokratske stranke u Vojvodini, tako da se sada jasno dade naslutiti tzv. vojvođanska frakcija unutar vladajuće stranke. Čanak i LSV odigrali su značajnu ulogu u Oktobarskom prevratu 2000, što se ne zaboravlja. Sada su dio vladajuće koalicije na čelu s Borisom Tadićem i s njima se ima računati. Uzgred – mogu i vladu oboriti jer je koalicijska većina tanka, kao i u Hrvatskoj.

Traže raspolaganje većim dijelom svojih novaca nego  sada. Vojvodina u državni proračun daje otprilike desetak puta više nego što joj se iz toga proračuna vraća, nad korištenjem tih novaca nema nikakav nadzor ni pravo glasa. Podsjetit ću ovdje na temeljno načelo parlamentarne demokracije, onako kako je ono formulirano u američkoj Deklaraciji nezavisnosti iz 1776: nema oporezivanja bez predstavljenosti (i obrnuto, dodat ću, glasovanja dijaspore: plati poreze pa glasuj). Zatim traže simboličko-reprezentativne detalje: naziv ‘Vlada’ za svoje ‘Izvršno vijeće’, ‘glavni grad’ za Novi Sad. Traže i veću samostalnost u pravosudnoj i izvršnoj vlasti: riječ u izboru tužilaca i sudaca, svoju Policijsku upravu za Vojvodinu i riječ u postavljanju njenih starješina i funkcionara; svoju Upravu prihoda. Traže natrag i svoju, ukinutu, Vojvođansku akademiju nauka i umjetnosti, što mi se čini zlokobnim zahtjevom: akademije nikome nikakvoga dobra donijele nisu, naprotiv. Traže pravo na regionalne integracije unutar zajednica europskih regija i odnose s njima na specifičnim područjima, što se krivo tumači kao zahtjev za ‘državnim atributima’.

Ništa od toga ne bi trebalo biti sporno u normalnoj državi, ali ipak je izazvalo ovako burne reakcije. Šešeljevi radikali čak su – po svom običaju – krivotvorili nekakvo užasnuto pismo Svetog Sinoda (to je Centralni komitet Srpske pravoslavne crkve) na tu temu, pa je jedan važan crkveni knez to morao demantirati, što je i dovelo do gađanja otmjenim cipelicama na štiklu.

Dobro: kazat će netko da je Nenad Čanak tu kriv zbog svojih pretjerivanja i duhovite kampanje koja traje dva desetljeća. Nervirajući Miloševića tražio je republiku, prijetio je stvaranjem federacije ‘Tri oka u glavi – Vojvodina, Crna Gora i Istra’ (aluzija na Miloševićev opis Srbije i Crne Gore: ‘dva oka u glavi’), zezao se s idejom ‘Panonske federacije’ (Vojvodina, Baranja, Slavonija, Aradski Banat do Temišvara, Sent Andreja u Mađarskoj). Ako je netko to ozbiljno shvatio, sam si je kriv.

Statut Vojvodine bit će izglasan i to je gotovo, ali ova umjetno izazvana drama samo svjedoči o tome koliko je daleko u bespuća povijesne zbiljnosti odlutao srpski nacionalizam.