INFORMACIJE UMJESTO PANIKE

Sve što bi javnost (pa i Stipe Petrina) trebala znati o TTIP-u

04.05.2016 u 13:00

Bionic
Reading

Dio tajnih pregovaračkih dokumenata koji je ovih dana objavila organizacija za zaštitu okoliša Greenpeace ponovno je u fokus europske javnosti doveo Partnerstvo za transatlantsku trgovinu i ulaganja, poznatije pod skraćenicom TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership. Zbog TTIP-a je jutros i u Hrvatskom saboru zatražena stanka i ostavka premijera

'Tražim opoziv premijera i dijela Vlade zbog TTIP-a koji je zatajen Saboru i zastupnicima', zagrmio je u Saboru neovisni zastupnik Stipe Petrina. No čini se da on nije ni svjestan da on kao zastupnik u Saboru ima pravo pregledati sve dokumente o kojima se pregovara.

Velik dio kritika oko TTIP-a tiče se i vela tajnosti koji obavijaju pregovore SAD-a i EU-a. Iako se međunarodni ugovori uvijek pregovaraju daleko od očiju i ušiju javnosti, nedostatak bilo kakvih informacija oko TTIP-a, posebno prije nego što je gotovo godinu dana nakon početka pregovora, u medije procurio prvi dio pregovaračkih dokumenata, diže sumnje oko toga da bi konačni dogovor mogao sadržavati puno neželjenih odredbi. Primjer tajnosti, na kojoj čini se zasad puno više inzistira američka strana, može biti i relativno nepoznata informacija da i zastupnici Hrvatskog sabora imaju pravo zatražiti pregledavanje pregovaračkih dokumenata TTIP-a. Kao i u slučaju zastupnika Europskog parlamenta, odobrenje oko pristupa dokumentima podliježe konačnoj odluci nadležnih, a i sam pristup vrlo je strogo kontroliran. Naime, zastupnik sa sobom smije uzeti samo papir i olovku. No dokumenti su na pregled već bili dostupni britanskim parlamentarcima, a na pregled su osim u Bruxellesu, dostupni u pojedinim američkim ambasadama te u uredima pojedinih državnih ministarstava zaduženih za trgovinu.

Puno strahova, malo informacija

No jesu li strahovi opravdani ili je taj sporazum o kojem se pregovara nešto od čega će građani imati koristi, kako tvrde njegovi zagovornici?

Ovaj trgovinski sporazum, o kojem već tri godine pregovaraju Sjedinjene Američke Države i Europska unija, jedno je od najvažnijih pitanja europske gospodarske politike koje se pojavilo posljednjih godina.

Sporazum bi trebao obuhvatiti trgovinu robom, uslugama te investicije između SAD-a i EU-a, a vrijednost tih transakcija penje se na nekoliko tisuća milijardi eura (samo vrijednost robne razmjene između SAD-a i EU-a lani je iznosila 620 milijardi eura). Kroz sporazum bi se trebale olakšati i smanjiti razne zapreke u gospodarskim odnosima: od carinskih i necarinskih, najviše administrativnih, barijera u trgovini do izjednačavanja stavova u pitanjima intelektualnog vlasništva.

Ide li TTIP na ruku Amerikancima?

Pregovori o sporazumu započeli su u srpnju 2013., a njihova relativna tajnost, posebno nakon što su u javnost u nekoliko navrata procurili dijelovi pregovaračkih dokumenata, izazvala je veliko nezadovoljstvo u nizu europskih nevladinih organizacija, političkih stranaka, aktivista, ali u posljednje vrijeme i dijelova državnih vlada članica EU-a. Glavni prigovor, koji bi mogao općenito obuhvatiti gotovo sve pojedinačne zamjerke, jest taj da TTIP ide na ruku (američkim) kompanijama, odnosno da će ići na štetu (europskih) potrošača i građana.

TTIP bi trebao biti međunarodni trgovinski sporazum. Striktno pravno gledajući međunarodni ugovori imaju veću pravnu snagu od nacionalne legislative (to je, primjerice, jedan od razloga zašto hrvatski Ustavni sud ne može raspravljati o ustavnosti tzv. Vatikanskih ugovora koje je Hrvatska sklopila sa Svetom Stolicom). Iako, nominalno, nitko ne bi smio moći određivati pojedinoj državi koje zakone ona može ili ne može donositi na vlastitom teritoriju, karakter TTIP-a, a posebno neki njegovi dijelovi, ukazuju na mogućnost gubljenja dijela suvereniteta.

Najkontroverzniji je u tom smislu dio sporazuma koji se bavi tzv. sustavom rješavanja sporova između stranih poduzeća i država (ISDS, investor-state dispute settlement). Ugrubo, radi se o reguliranju procesa koji rješava slučajeve kad strana kompanija odluči investirati u određenu državu, a država izmjenom svojih zakona ili podzakona promijeni uvjete zbog čega investicija postane ili nemoguća ili neisplativa.

ISDS je daleko od novosti u međunarodnim odnosima. Dvostrani i višestrani sporazumi o ulaganjima ili o trgovini koji postoje odavno i koje države kontinuirano sklapaju s pojedinim svojim trgovinskim partnerima, ili grupama, uglavnom svi sadržavaju odredbe o rješavanju sporova. Tim odredbama nadležnost za rješavanje procesa najčešće dobivaju razna međunarodna arbitražna tijela, a kako je rad tih arbitražnih sudova najčešće obavijen dijelom tajnosti, jasni su prigovori protivnika TTIP-a, posebno u situacijama kad je u potpunosti nepoznato koliko točno utjecaja korporativni lobisti imaju u takvim slučajevima.

Strah od genetski modificirane hrane

Drugi dio glavnih prigovora TTIP-i veže se uz standarde zaštite hrane i okoliša. Generalni je stav taj da EU ima strože propise o zaštiti okoliša i sigurnosti hrane od SAD-a te da SAD svojim lobiranjem nastoji olabaviti te standarde kako bi svoji kompanijama olakšao izvoz na europsko tržište. Posebno se to tiče poljoprivrednih GMO proizvoda koji su u SAD-u puno liberalnije regulirani, a u EU-u više-manje zabranjeni.

Cilj je pregovora o TTIP-u taj da se razlike u regulativnim standardima SAD-a i EU-a smanje i/ili eliminiraju - dakle, kad regulatorno tijelo EU-a odobri nekakav proizvod da se on praktično automatski može odmah prodavati i na tržištu SAD-a te da nije potrebno tražiti posebne dozvole američkih regulatora. Iako bi takav proces bio u potpunosti ekonomski logičan i opravdan, pojedine enormne razlike između načina i procesa odobravanja proizvoda za tržište kod europskih i američkih regulatora dovode u pitanje u kojoj je mjeri konačni dogovor moguć.

Europska komisija, koja je s europske strane zadužena za pregovore s SAD-om, kontinuirano se trudi pojasniti proces i prednosti sklapanja Sporazuma, posebno ukazujući na to da nijedan od dokumenata koji su dosad ugledali svjetlo javnosti nisu konačni stavovi koji će ući u sporazum nego tek pregovaračke pozicije koje se mogu mijenjati sve do zaključenja konačnog teksta sporazuma. No kontinuirano jačanje opozicije sporazumu predstavlja sve veću sumnju u to hoće li on biti i sklopljen.