Svijet VASIĆEV SKALPEL

Povratak 'car'ce Bilje'

Umjesto da je odvede u, recimo, Sarajevo, Prijedor ili Bijeljinu, sveprisutni i nemogući Mile Dodik doveo je sudski uglavljenu ratnu zločinku Biljanu Plavšić ravno u Beograd. Poslao svoj avion po nju; dočekao ju sa svojim sjajnim crnim audijima 8 s crvenim i plavim svjetlima i bosanskim tablicama; sa svojim samozatajnim tjelohraniteljima i nadasve svojom krupnom, toplom i prijaznom ljudskom pojavom

Rekao bi čovjek da mu je došla najdraža i bogata teta iz dalekog svijeta, tako se cerio od sreće: kao da je jedini nasljednik.

Samo smo još nju trebali.

Srbijanska je vlast i ovo poniženje podnijela sa stoičkim mirom, ali i sa stanovitom dozom hladnog neodobravanja. Gđa Plavšić je, naime, i državljanka Srbije, pak je ta država u cijelom tom cirkusu nazočila samo u obliku svojih policajaca koji su 'car'cu Bilju' diskretno izveli na stražnja vrata zračne luke, počistili Katanićevu ulicu u centru grada (gdje Plavšićeva ima stan) od automobila koji bi zasmetali Milu Dodika i postavili neupadljivo osiguranje. Mile je pustio nekoliko nježnih netijačkih zvukova, izljubio tetu i obećao odvesti ju i u Banju Luku istom kad malo predahne od strašne švedske tamnice 'gdje akrepe memla davi'.

Dobila je gđa Plavšić u Den Haagu cijelih jedanaest godina (pritvor uračunat), jer je bila dovoljno – kak' se to danas veli? – ah, da: pragmatična. Priznala je krivnju, nagodila se i eto nje van, nakon dvije trećine kazne i zbog dobrog vladanja. S obzirom na prvobitnu optužnicu, da se nije nagodila, bila bi dobila barem dvadeset. Već čujem indignirane prosvjede: da je to škandal itd. E, pa, građanke i građani, tu vam nitko nije kriv: taj Tribunal u Den Haagu stvorili ste sami, pa eto vam ga sad. Nisu vam krivi niti Švedi: oni su samo proveli rješenje Tribunala. Da ste odmah počeli suditi svatko svoje ratne zločince i ostale vitezove, niti bi bilo Tribunala, a bogami uskoro ni zločinaca.

Tu dolazimo i do tog policijskog osiguranja: gđa. Plavšić jest u opasnosti, ali manje s te bošnjačke, očekivane strane, više od strane srpskih ekstremista koji su ju proglasili izdajnicom, jer da je svjedočila u par procesa svojim bivšim suučesnicima i – koliko znamo – lijepo ih je uvalila. Zato ju Mile Dodik nije baš odmah odveo u Banju Luku: valja sačiniti sigurnosne procjene, a dotle će ju paziti srbijanska policija. Po toj cinkaroškoj, doušničkoj crti 'car'ci Bilji' je oprošteno mnogo; nepravedno, ali to vam je tako s Tribunalom: anglosaksonsko praktično pravo, Common Law. Nagodili su se i drugi, ali to je drugo: bili su sitna riba.

BIOLOGIJA ZLOČINA

Biljana je Plavšićeva, kao biologinja, od početka cijeli taj bosanski karakazan zdušno tumačila pojmovima biološkim, pak smo tako doznali da su bosanski Muslimani, danas Bošnjaci, 'genetski inferioran materijal', za razliku od bosanskih i hrvatskih Srba, koji su 'materijal' genetski 'superiorniji' čak i od Srbijanaca i Vojvođana. Iz takvoga svjetonazora logično je proistekla i njena matematika: Srba ima dvanaest milijuna (total), zajednička država svih Srba svijeta vrijedna je da za nju izgine čak i šest milijuna Srba, pa smo opet pobijedili. Tom izjavom očekivano je izgubila podršku onih šest milijuna Srba koji su shvatili da je o njihovoj guzici riječ.

Onda je ta i takva Biljana Plavšić sklopila nagodbu, pustila dvije do tri krokodilske suzice i licemjerno se pokajala. Kasnije je revidirala to pokajanje i ustvrdila da je ona, jadna i bijedna, bila u cijeloj toj bosanskoj klaonici nevina i bez ikakvoga utjecaja. Za sve su bili krivi taj Arkan s kojim se u Bijeljini, na samome početku, grlila i ljubila dok su njegovi ljudi klali i ubijali tu odmah, na cesti; taj Momo Krajišnik protiv koga je svjedočila; taj Nikolica Koljević protiv koga bi bila svjedočila samo da nije prije Daytona poginuo od zlikovačke ruke; taj Radovan i taj Ratko i svi ti ostali. Ona, bidna, ništa nije mogla, a mogla je sa svima njima raspirivati i organizirati pokolje i etnička čišćenja. Ona je bila u vrhu te vlasti kada su donošeni prvi rasni zakoni nakon 1945. u Europi: Uredbe o nacionalnoj nivelaciji (tako se to zvalo) koje su dovele do toga da primarijusi i profesori čiste ulice po Banjoj Luci, umjesto da liječe bolesnike. Nikada ni riječ rekla nije; bilo joj je udobno, imala je moć nad životom i smrću. Odbila je onaj panični pokušaj Miloševića i Dobrice Ćosića da na Jahorini isposluju bilo kakav mir, jer im je bilo jasno da ta Karadžićeva i njena avantura neće dobro svršiti; demonstrativno se nije htjela rukovati sa Slobom.

POVIJESNA PRAVDA I IRONIJA

E, sada je Beograd dobio tu istu Biljanu Plavšić za sugrađanku. Ima u tome neke povijesne pravde i ironije. Pravde zato što je ovdje bila slavljena i kad je bila uz Miloševića, ali i kada je Milošević bio protiv nje, jer da je bila 'bolja Srpkinja' od njega. Ironije zato što ju je dovukao taj isti Mile Dodik od kojeg se živjeti ne može ovih nekoliko mjeseci koliko je sveprisutan. Lukavi Mile uočio je svaku slabost i pukotinu u Tadićevoj besprincipijelnoj koaliciji kradljivih japija i sada ih eksploatira. Oni se prave da im je Kosovo najvažnije, a Mile im odmah dodaje i njegovu 'Republiku Srpsku' koja bi trebala biti neki pandan, kontrateža, nešto zamjenjivo za Kosovo; Mile problematizira Dayton, traži njegovu reviziju i općenito prijeti referendumima, pazeći da ne kaže zbog čega bi ih raspisao, pa se u Beogradu užasnuti političari prepadaju od ujedinjenja s Milinom 'državom'.

Tako Mile Dodik trguje fikcijama, velikonacionalnim himerama i opijumskim snovima srpskog šovinizma. To mu polazi za spretnom rukom, jer je Beograd jednostavno rečeno – glup. 'Car'ca Biljana' tu je samo smiješna i jadna karta iz njegovog falschspielerskog špila i bit će zaboravljena uskoro, čim ju kao međeda provoda po Banjoj Luci. Eto je tamo, što vele Mostarci.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još