Pitanja su, dakako, retorička jer sporazum, primjerice, propisuje da će razvijene zemlje pomoći onim drugima ne bi li svi zajedno spriječili apokalipsu zatopljenja, tek 2020, a na prve učinke čekat ćemo još neko vrijeme. Ako je do 'bronhi efekta' još daleko, koliko su realne nade koje je sporazum ponudio? Je li uistinu riječ o 'povijesnom spašavanju svijeta' ili o još jednoj medijski napuhanoj predstavi iza koje svi potpisnici drže figu u džepu, kao što su to činili i ranije?

Ta pitanja postavili smo Vjeranu Piršiću, dr. Mariju Šiljegu i dr. Mladenu Domazetu, osobama koje su se s različitih strana bavile ekološkim pitanjima. Jedan na zelenoj platformi djeluje unutar udruga i u javnosti je potvrđen kao neka vrsta zelenog tribuna, drugi ima iskustva rada u znanstvenim institutima, ali i u državnim institucijama, uključujući i saborski odbor, a treći predvodi pionirsku inicijativu koja ekologiji prilazi s motrišta pravednosti.

Pitanje o ocjeni Pariškog sporazuma nije jedino koje smo im postavili. Zamolili smo ih da po svom odabiru poslože po tri pozitivne i tri negativne osobe, institucije ili projekta, koji su po njihovu mišljenju kod nas i u svijetu obilježili proteklu 2015. godinu. Dvojica od naših sugovornika odazvali su se od prve, treći sugovornik ekološku top listu nije smatrao primjerenom (zašto, ponudio je objašnjenje). Zanimljivo je da su i neke druge zelene institucije bile spremne dati svoje viđenje Sporazuma iz Pariza, ali su na prijedlog da istaknu pozitivne ili negativne eko-osobe i događaje u nas i svijetu, ustuknule od suradnje. O razlozima zbog kojih su to učinile, nismo željeli spekulirati.

‘Sporazum o klimatskim promjena možemo gledati u kontekstu stare metafore: je li čaša do pola ispunjena vodom poluprazna ili polupuna. Ja ga trenutačno promatram kao polupunu čašu, dakle, dajem naglasak na pozitivno’, kaže Vjeran Piršić, jedan od najistaknutijih aktivista civilnog društva u Hrvatskoj, s naglašenim ekološkim senzibilitetom. Piršić bi danas možda bio tek turistički djelatnik da nije bilo projekta Družba Adria. Strah da će, realizira li se taj projekt, Omišalj postati izvozna luka za rusku naftu, a Riječkim kanalom ploviti supertankeri s balastnim vodama zagađenim organizmima iz dalekih mora, potaknuo ga je na pobunu. Tako je 2002. osnovana ekološka udruga Eko Kvarner kojoj je predsjednik.

Na pitanje kako komentira to što se u javnosti čuje kako se u Parizu moglo mnogo više, kaže: ‘U Parizu je ostvareno više od trenutno mogućeg maksimuma i to temeljim na informacijama koje sam doznao u razgovorima s našim i drugim diplomatima koji su sudjelovali u radu konferencije. Prije svega treba znati da su vladine delegacije u Pariz došle s usko definiranim pregovaračkim pozicijama, na koje je jako bilo teško utjecati. Pritom mislim da su hvale vrijedni potezi predsjednika SAD-a Baracka Obame, dan prije zaključivanje pregovora, s porukom upućenom Kini, kao i veliki napor francuske diplomacije u noći donošenje zaključaka’, kaže Piršić.

‘Mislim da je doneseni dokument pozitivan, da je on korak naprijed i da, što bi se kolokvijalno reklo – nije loš. Prije svega, jasno je istaknuo i do zadnjeg kutka zemlje obznanio istinu: prijeti nam ne samo kolaps civilizacije, nego i da kao vrsta izgubimo stanište. To je važan i vrijedan učinak Pariza. Javnosti je dao važnu i dodatnu energiju da pritišću politiku, što će reći da tek možemo očekivati jake i dobro usmjerene inicijative koje će od politike tražiti radikalnije mjere, za koje se sad misli da su izostale zbog operativnih nejasnoća Zaključaka’, ističe Prišić.

‘Slike teških zagađenja poput onog u Pekingu, Šangaju, Sarajevu, slike velikih suša poput one u Kaliforniji ili poplava kakve viđamo diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj, djelovale su tako da je javnost natjerala odgovorne da traže brže i odlučne mjere i ne dopuste neodgovorna  kašnjenja koja su dosad bila karakteristična za svijet politike. Osim toga, poruke pape Franje imaju izrazitu važnost za buđenje otpora prema neodgovornom ekološkom ponašanju i potiču javnost da od političara traži promjenu’, kaže Piršić. Po njemu, Pariški sporazum već se odrazio na Hrvatsku.

‘Nakon njega svima je jasno da je politika bivše vlade s TE Ploče i Plomin i bušenjem Jadrana, bila totalno promašena i opasna. S druge strane, sporazum je dao poticaj onima koji razvijaju drugu viziju Hrvatske, po kojoj ona može biti energetski i tehnološki lider u regiji. Naravno, ako ostatke svoje industrije umjeri prema proizvodnji vezanoj za obnovljive izvore energije. Hrvatska tu ima snažne potencijale u znanosti. Naši znanstvenici razvijali su programe energetske samoodrživosti portugalskih otoka na Atlantiku. Zašto svoja rješenja ne bi nudili Hrvatskoj? Nadam se da će Pariški sporazum donijeti Hrvatskoj konačno odbacivanje vezanosti vlade uz fetiš nafte i potaknuti promjenu paradigme prema stvaranju postfosilne Hrvatske utemeljene na obnovljivim izvorima energije’, zaključuje Piršić.  

‘Pariška konferencija o klimi na tragu je pape Franje’, ističe dr. sc. Mario Šiljeg, profesor inženjerstva okoliša na Geotehničkom fakultetu u Zagrebu i bivši ravnatelj Agencije za zaštitu okoliša RH. Šiljeg je biran za člana saborskog odbora za zaštitu okoliša iz reda javnih i stručnih djelatnika u prošlom sazivu Sabora RH.

‘Već danas više ljudi migrira zbog klimatskih promjena nego zbog oružanih sukoba - tvrdi UN. Taj podatak očito nadahnjuje i filmsku industriju koja sve više katastrofičnih uradaka snima upravo na tu temu. Moć sedme sile i filma je takva da Hollywoodu zanimljive teme ubrzo postaju politički prioriteti’, ističe Šiljeg i nastavlja.

‘U Parizu se ovog mjeseca na konferenciji o klimi okupio cijeli svijet i jednoglasno usvojio sporazum. Sporazum koji neodoljivo podsjeća na još jedan bitan ovogodišnji dokument - Encikliku 'Hvaljen budi' (Laudato si) pape Franje. Tri su ključne Papine poruke. Prva je da je zadatak svakog čovjeka brinuti se za sve stvoreno, s posebnim naglaskom na okoliš i to s punom odgovornošću za osobne postupke. Druga se bavi siromaštvom i razmjerom odgovornosti u odnosu na moć. Papa u biti poručuje: Koliko si moćan, toliko si i odgovoran. Treća je ključna poruka milosrđe. Papa Franjo problem današnje ekonomske politike vidi u njenom ishodištu, a to je glad za profitom’, napominje Šiljeg i vrlo konkretno sa sporazuma prelazi na zbilju.

‘Samo jedno punjenje neke mega jahte troši količinu goriva dovoljnu za desetgodišnju vožnju prosječne obitelji. Njen vlasnik bez problema će natočiti u tank milijun eura za nekoliko dana ili tjedana plovidbe. Staklenički plinovi koji će izgaranjem tolikog goriva nastati i pridonijeti globalnom zatopljenju, podizanju razine mora i drugim klimatskim katastrofama, stižu svima nama na naplatu.

Kad se ambiciozno proširivala pješačka zona u jednom većem europskom gradu, bilo je velikih otpora većine koja je naučila svojim automobilom doći do radnog mjesta. Sada svoje vozilo ostavljaju u garaži i do grada dolaze javnim prijevozom. Većina njih priznaje da im je takva odluka, kojoj su se silno opirali, u stvari utjecala na poboljšanje standarda. Rezultat je više novca u džepovima, čišći zrak u centru grada i djeca na ulicama umjesto kolona automobila s nervoznim vozačima’, daje primjere Šiljeg, pa se vraća na Sporazum.

‘Pariški sporazum razlučuje obaveze razvijenih zemalja od nerazvijenih i s tim u vezi namjenjuje im i uloge. Predviđa da razvijeniji i bogatiji financijski i stručno pomažu nerazvijene i siromašne. Kao potrebite, uz nerazvijene ističe i zemlje posebno izložene negativnim učincima klimatskih promjena, a to su prije svega afričke i male otočne zemlje. Sporazum nema i mehanizme prisile. Čak se od njih donekle i ograđuje’, ističe Šiljeg.

‘Papina Enciklika i Pariški sporazum apeliraju na savjest svakog čovjeka. Oni moćniji mogu učiniti više, ali i manje moćni mogu učiniti nešto. Pitanje svih pitanja jest koliko je današnje čovječanstvo svjesno i savjesno’, završava Šiljeg.

Dr. Mladen  Domazet, direktor Instituta za političku ekologiju, ima izravna iskustva iz Pariza, gdje je tijekom dvaju prosinačkih tjedana boravio i pratio pregovore. Institut osnovan 2014. godine nastao je kao inicijativa nekoliko znanstvenika i aktivista iz različitih domaćih krugova, a u fokusu zanimanja su im odnosi moći koji određuju pristup prirodnim resursima. Oni ekološke probleme vide prije svega kao političke probleme koji uključuju razlike i sukobe oko mogućih razvojnih pravaca određenog društva ili ekosustava.

‘Pariški dogovor ima povijesne karakteristike, i zbog načina na koji je postignut i zbog toga što vjerojatno uvodi novo doba u međunarodnim odnosima i samo-poimanju čovječanstva. Nakon desetljeća akademskih rasprava o utjecaju industrijske civilizacije na planetu, konačno imamo međunarodni obvezujući sporazum koji otvoreno izjavljuje da ljudi imaju kolektivnu zadaću zaštititi planetarne ekosustave kako bi oni mogli nastaviti pružati podršku preživljavanju ljudske vrste i održavanu civilizacijskih praksi. Nakon desetljeća prikupljanja spoznaja i povremeno iscrpljujućeg pregovaranja svih 196 država, suglasno je da to mora biti jedan od glavnih ciljeva njihovog djelovanja’, kaže u uvodu Domazet.

‘Ako zamislimo najgoru moguću situaciju, možemo očekivati da smo je Pariškim dogovorom za dlaku izbjegli. U takvoj situaciji nema Dogovora, nego se dva ili više svjetskih blokova prepucavaju tko je pravi krivac za sve goru situaciju jedinstvenog globalnog klimatskog sustava, a svaki je svjestan da sam ne može učiniti ništa da izbjegne katastrofalnu promjenu klime. U toj situaciji idemo prema prosječnom globalnom zagrijavanju od 6°C, poneki glasni klimatski poricatelj i dalje tvrdi da se ništa zapravo ne mijenja, a svaki blok uvjerava svoje stanovništvo da, eto, nije njemu baš najgore jer su oni drugi još gore pogođeni sušom, požarom, razornim uraganom ili podizanjem razine mora’, ističe Domazet i prelazi na bolji scenarij.

‘Ako si dozvolimo zamisliti i bolju situaciju, onda znamo da planetu ne nastojimo očuvati samo zato da bi sama po sebi ‘staklenički neutralno’ kružila oko Sunca, već i zato da bi pružila prostor za život i emancipaciju za što više od devet milijardi ljudskih duša koje čine čovječanstvo. U stoljeću u kojem smo vidjeli komercijalne svemirske letove i spašavanje globalnog bankarskog sustava, znamo da imamo i znanje i novac da to postignemo. Dogovor koji bi nam i to omogućio izrijekom bi naveo da emisije stakleničkih plinova moramo smanjiti u onoj mjeri u kojoj nam znanost kaže da moramo, a to je i do 90 posto do 2050. godine u razvijenim zemljama. Jer jedino tako možemo realno ograničiti porast prosječne temperature na 1.5°C ili 2°C. Pri tome bismo preostale emisijske kvote rasporedili jednakomjerno po glavi svakog Zemljanina i procijenili kako najbolje i najbrže možemo omogućiti stabilno pružanje osnovnih životnih potreba onima koji ih nemaju ili će ih uskoro izgubiti zbog neizbježnih klimatskih promjena, a na osnovi provjerene i već dostupne tehnologije’, skicira Domazet i dodaje kako je to potonje bilo ponuđeno u ranijim inačicama Dogovora.

'No te su dobre inačice  u zadnjim noćima mijenjane i prilagođavane trijumfalnom zastoru kojim se danas ponosimo. Taj zastor prikriva nespokoj s kojim najslabiji i najmnogoljudniji odlaze kućama nakon cjelonoćnih rasprava, kako bi imenovali blokove koje mogu okriviti za kolaps jedinstvenog globalnog klimatskog sustava. Jer između suše i siromaštva ionako nije neki izbor vrijedan prijepora’, zaključuje Domazet.

Tri mišljenja, tri kuta gledanja, a pitanje s početka teksta  -  dišete li nakon Pariza lakše – znat ćemo u prvoj petoljetki koja slijedi iza  2020.

Ako preživimo.