Svijet VASIĆEV SKALPEL

Kopanje kostiju 65 godina kasnije

Po Srbiji odnedavno grozničavo traže masovne grobnice žrtava komunističkoga terora, jer je desničarska nacionalistička ideologija bila iznova kompromitirana u ratovima iz devedesetih. To što će iskopati nešto, ne znači da će time zakopati Ovčaru, Srebrenicu i Batajnicu

Srbi su prošli tjedan ispratili Dmitrija Anatoljeviča Medvedeva miješanih osjećaja. Dmitri Anatoljevič im je, naime, opalio vruću pljusku govoreći u parlamentu: umjesto očekivane priče o bratskoj pravoslavnoj i panslavenskoj duhovnosti, on im je natrljao uši pohvalom antifašizma i pakosno ih podsjetio na Drugi svjetski rat i oslobođenje Beograda; da tko je i zašto u tom ratu pobijedio – ako su možda zaboravili, a jesu.

To neugodno podsjećanje palo je u pravome trenutku: vlada je upravo osnovala nekakvo povjerenstvo za iskopavanje žrtava komunističkog terora od 1944. do 1946. Po riječima državnog tajnika u Ministarstvu pravosuđa Slobodana Homena, 'mi smo se dogovorili da je u Srbiji bilo dva antifašistička pokreta', pa je tako došlo do rehabilitacije niza zanimljivih likova s kolaboracionističke scene, na brzinu utamanjenih nakon oslobođenja sa ili bez dobrih razloga. Kasnije su to preuzeli sudovi.

smedia.rs
Slobodan Homen, državni tajnik povijesnog revizionizma
PEGLANJE POVIJESTI


Ovaj današnji povijesni revizionizam u Srba, upozoravaju lucidniji historičari (koji su u manjini, kao i u Hrvata) namijenjen je zapravo nečemu drugome: relativizaciji vlastitih zločina u ratovima 1991-1999. Godine 2001. i 2002. protekle su u iskopavanju kostiju kosovskih Albanaca pobijenih isto tako na brzinu i nekršćanski od ožujka do lipnja 1999, pa kasnije sakrivanih po lokacijama na teritoriju Srbije. Ideja je, otprilike, sljedeća: svi su vršili zločine, svi su podjednako krivi, jesmo ubijali Hrvate, Bošnjake i Albance, ali ubijali su i oni nas.

Eto, recimo, ubijali su u Drugom svjetskom ratu i četnici i ostali suradnici okupatora i narodni izdajnici, ali ubijali su i komunisti kad su došli na vlast, pa je, prema tome, svaki zločin isti i svaka žrtva zaslužuje počast i svoj vlastiti grob, kako veli spomenuti državni tajnik Homen. Budući da su se oni 'dogovorili' da su četnici bili antifašisti također, dalji razvoj događaja predvidiv je. Srbija se prekopava u potrazi za kostima Draže Mihajlovića (tom prilikom otkriven je jedan mamut star milijune godina i još neka arheološka nalazišta, što je ipak neka korist), a kad ga konačno otkopaju, nastat će euforija. Spomenik je neizbježan, a za imena ulica, možda i naseljenih mjesta, dogovorit će se.

Tako se povijest pegla i poravnava u moralnu zatupljenost. Hrvatska je opet bila avangarda i uzor Srbiji: sjetimo se Tuđmanovog 'miksera za kosti', hodočašćenja na Bleiburg, odricanja od antifašizma, pohvala NDH, uništavanja spomenika, rehabilitacija notornih ustaša i zločinaca. Broj 'žrtava komunističkog terora 1944-1946.' sada se po revizionističkim povjesničarima licitira na 80 do 200 tisuća, što je ipak malo previše za Srbiju. Zvuči poznato?

GUŽVA NA BLEIBURGU


Neizbježno će se pojaviti i pitanje Bleiburga i Kočevskog Roga: zašto Hrvati i Slovenci neopravdano monopoliziraju ulogu žrtava komunističkog terora? Istom kad Srbi otkopaju svoje kolaboracioniste i narodne izdajnike, zatražit će i svoj dio Bleiburga. Ipak su tamo pobijene tisuće četnika, nedićevaca, ljotićevaca i drugih kojima je Pavelić dao svoj salvus conductus, jamstvo sigurnog prolaska, da se povuku 1945. kroz teritorij NDH. Pojavit će se zatim i Čerkezi, Vlasovljevi i bijeli Rusi koji su se borili za Reich i stradali na Bleiburgu, kao i čitava gomila raznih kvislinških formacija koja se tuda povlačila. Na Bleiburgu će nastati gužva za koju teško možemo očekivati da će se regulirati dogovorom zainteresiranih strana, usprkos činjenici da su bile ratne saveznice. Jedini izlaz je podjela Bleiburškoga polja na parcele i na dane kada tko može doći na hodočašće.

Taj kraj Drugoga svjetskog rata bio je, kako to već s pobjedama i porazima ide, kaotičan: Francuzi su, na primjer, povješali o bandere na tisuće svojih kolaboracionista; Talijani nisu bili mnogo blaži; neki drugi narodi bili su još suroviji. Zašto samo Hrvati i Srbi rehabilitiraju svoje suradnike nacizma i narodne izdajnike? Znači li to da ćemo uskoro svjedočiti povijesnome pomirenju četnika i ustaša? Čini se to logičnim korakom: borili su se na istoj strani; skupa su pobili više partizana nego jedni drugih. Jedino nisu dobili Drugi svjetski rat, jer je njihova strana, kako bi rekli, izgubila, na njihovu veliku žalost. Zato sada pokušavaju revidirati povijest i optužiti pobjednike za zločine.

O, da: osveta pobjednika zna biti strašna, sve i kad nije motivirana vlastitim opravdanim resantimanom, a ova naša jeste bila time motivirana. Ja sam krvavio guzicu i jeo korijenje četiri godine, a ti si živio sjajno od crne burze, surađujući s Nijemcima i potkazujući moje? I varijacije na istu temu: ja se borio protiv okupatora, a našao obitelj i kuću zatrtu i zaraslu u korov? Stipe Mesić to objasnio je aksiomatski i jednom za svagda: nitko iz Jasenovca (Kragujevca, Kraljeva, Banjice, Jajinaca i drugih srpskih stratišta) nije bio kriv za Bleiburg; mnogo onih s Bleiburga bili su krivi za ta stratišta.

To je ona povijesna pravda koja ne čeka 'legalistička' fiškalska zanovijetanja na kojima sada inzistiraju srbijanska vlada i njezin državni tajnik: nisu bili suđeni. Na žalost – nisu, ali nisu bili ni nevini, ne zaboravimo. Odakle oni na Bleiburgu ili u nekoj od tih grobnica koje sada traže u Srbiji? Kako to da su stradali baš oni, a ne svi nevini ljudi? Mora biti da tome ima neki razlog. Naš državni tajnik i njegovi istomišljenici sada pričaju o tome da su komunisti pobili bogate ljude i 'domaćine', ne bi li se dokopali njihovoga bogatstva, a ne zbog suradnje s okupatorom. Teško: pobjednicima nije trebala isprika za nacionalizacije, eksproprijacije, konfiskacije i ukratko otimanje imovine. Bilo je tu još nekog razloga, inače nitko od bogataša i kapitalista ne bi bio preživio, a preživjela je većina. Dapače, oni časni među njima koji su odbili suradnju s okupatorom prošli su bolje od ostalih. Isto je i s intelektualcima: mnogima su moralna posrnuća (uglavnom propagandna podrška kvislinškim režimima i nacizmu) bila velikodušno oproštena. Sada se u Srbiji kuka nad sudbinom glumice Žanke Stokić koja je cijeli rat zabavljala općinstvo preko okupatorske radiopostaje Sender Belgrad; dobila je nekoliko godina 'gubitka građanske časti'.

Nije, dakle, o tome riječ; riječ je o, ponavljam, relativizaciji i upeglavanju povijesti; o rehabilitaciji zločina i zločinaca, jer ako rehabilitiramo njih, rehabilitirali smo i sebe. Zato sada po Srbiji grozničavo traže masovne grobnice žrtava komunističkoga terora: jer je njihova desničarska nacionalistička ideologija bila iznova epohalno kompromitirana u ratovima iz devedesetih, a nikada nisu imali snage da se uzdignu čak ni do elementarne građanske ideologije liberalne demokracije. To što će iskopati nešto, ne znači da će time zakopati Ovčaru, Srebrenicu i Batajnicu.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još