ISKUSTVA S GASTARBAJTERIMA

Koliko će Njemačku stajati izbjeglice, a koliko će zaraditi od njih?

31.10.2015 u 20:04

Bionic
Reading

Njemačka je za prihvat i integraciju izbjeglica u 2016. odredila budžet od šest milijardi eura, ali oprezniji tvrde da neće biti dostatno ni deset milijardi. Ipak, korist će dugoročno biti veća od uloženoga. Što se može naučiti od iskustva s gastarbajterskim valom iz šezdesetih i sedamdesetih godina?

'Njemačka se mora suočiti s izazovima izbjegličke krize. U tome nam mogu pomoći iskustva šezdesetih godina, kada smo sebi pozivali gastarbajtere', izjavila je nedavno Angela Merkel. Ona je naglasila kako u tom velikom zadatku prioritet treba dati njihovoj integraciji u njemačko društvo. Izbjeglice moraju brzo naučiti jezik i što brže se zaposliti, da se otkloni rizik stvaranja okružja pogodnog za nastajanje paralelnih društava, naglasila je kancelarka.
Što to Nijemci mogu naučiti iz gastarbajterskih iskustava prošloga stoljeća?

Kao u dokumentarcu 'Specijalni vlakovi' Krste Papića koji prati putovanje hrvatskih gastarbajtera na putu u tadašnju SR Njemačku, u rujnu 1964. specijalni se vlak s 1.200 radnika iz Španjolske i Portugala zaustavio na željezničkoj stanici u Kölnu. Umjesto rutinskog iskrcaja, umorne putnike s juga dočekali su fotoreporteri, žene u narodnim nošnjama plešući iberijske plesove i limeni orkestar svirajući španjolsku i portugalsku himnu. Prozvan preko razglasa da izađe iz vlaka, 38-godišnji Portugalac Armando Rodrigues de Sá smrknuo se od straha misleći da će ga Nijemci, bez obzira na uredne papire, tko zna iz kojeg razloga vratiti u domovinu iz koje je stigao u potrazi za kruhom.

Umjesto toga, netko je zbunjenom drvodjelji tutnuo u ruke buket karanfila, a predsjednik Udruge poslodavaca metalne industrije u Kölnu svečano mu je uručio moped marke Zündapp - dar milijuntom gastarbajteru. To simbolično prijevozno sredstvo poslijeratne Njemačke bilo je simboličan znak zahvale vojsci anonimnih nevoljnika koji su u potrazi za poslom tih godina pristizali u zemlju novca, sudjelujući u stvaranju njezina poslijeratnog gospodarskog čuda. Njemački tisak nazvao ga je milijunašem na mopedu.

Pola stoljeća kasnije ujedinjena Njemačka ponovno čeka milijuntog stranca, ovaj puta bez cvijeća i mopeda. Prije pola stoljeća gastarbajteri stizali su organizirano temeljem bilateralnih ugovora s Italijom, Španjolskom, Grčkom, Turskom i Jugoslavijom (šezdesetih i sedamdesetih je stiglo pola milijuna Hrvata), a sada dolaze stihijski, jedva registrirani. Ranije su dolazili mahom muškarci, a danas stižu žene, djeca i starci bježeći pred užasom rata, dok kancelarka Merkel poručuje ekonomskim migrantima, uguranima među rijekom izbjeglica, da se moraju vratiti kućama. Prije pola stoljeća razlozi dolaska bili su većinom ekonomske, a danas većinom humanitarne prirode. Najveći broj gostujućih radnika nije dolazio s namjerom da se stalno nastane u Njemačkoj, dok sada većina izbjeglica ima namjeru prigrliti Njemačku kao novu domovinu.

Prema podacima Saveznog ureda za migracije i izbjeglice za 2012. godinu, od 81.9 milijuna njemačkih žitelja, njih 16.3 milijuna, gotovo svaki peti, imalo je migracijsku prošlost, a danas ih 7.3 milijuna nema njemačku putovnicu te nije čudno da je multi-kulti zemlja i sada otvorila širom vrata.

Prije pola stoljeća programi integracije počeli su se provoditi tek naknadno nakon što su, poslije godina samoće, gastarbajteri dovodili obitelji. Izbjeglice se danas odmah moraju integrirati u društvo što, naravno, ima cijenu. Poslodavci pozdravljaju njihov dolazak jer će dobiti (jeftinu) radnu snagu, ali neki pitaju koliko se u njih mora uložiti da bi sutra od njih imali koristi. I kako skratiti put do radnog mjesta jer što brže počnu raditi, to će manje živjeti na državnim jaslama, a prije plaćati poreze.

A uložit će se puno. Kao prvo, izbjeglice moraju proći tečaj jezika i osnovnih znanja o njemačkoj povijesti, društvu, kulturi i običajima. Prema računici Instituta za njemačku privredu na bazi 800.000 izbjeglica, od kojih je 70 posto punoljetno, to je trošak od 2.000 eura po glavi ili ukupno 1.1 milijarda. Suma je, stoga, veća jer od ovoga studenog integracijske tečajeve ne prolaze samo osobe sa zakonski priznatim statusom izbjeglice, nego i tražitelji azila, bez obzira hoće li ga dobiti ili neće. Sve to znači angažiranje 20.000 nastavnika pa se aktiviraju umirovljenici, nezaposleni i osposobljavaju novi.

Tomu se dodaju troškovi obrazovanja maloljetnika, njih 300.000. Za razrede od 20 učenika treba zaposliti 15.000 novih nastavnika, ali kako njemačko Ministarstvo obrazovanja smatra da razredi moraju imati deset učenika jer je djeci izbjeglica potrebno više pažnje u svladavanju razlika i navikavanju na novu sredinu, računa se s 30.000 učitelja. Kako njihova prosječna godišnja plaća iznosi 70.000 eura, riječ je o dodatnih 2.1 milijardu troška.

Dok se prije pola stoljeća nekvalificirani gastarbajter lako zapošljavao na nekoj baušteli, najčešće u rudnicima i metalnoj industriji, današnja tehnologija traži kvalificirane ljude. Budući da je prema procjenama Ministarstva rada samo osam posto izbjeglica akademski obrazovano ili sa stručnom kvalifikacijom, ostalih 340.000 mora proći teoretsku i praktičnu obuku što će njemačko gospodarstvo stajati 7.500 eura po osobi ili ukupno 2.6 milijardi. Sve u svemu, kada se dodaju troškovi smještaja, prehrane i zdravstvenog osiguranja, računa se da se troškovi po glavi podnositelja zahtjeva za azil kreću, kako u kojoj saveznoj državi, od 10.000 do 13.000 eura. Uz sve to, i započetu deportaciju ekonomskih izbjeglica netko također mora platiti.

Za sve te troškove savezna je vlada za 2016. osigurala tri milijarde eura, dok dodatne tri milijarde moraju namaknuti savezne države i lokalne zajednice, trostruko više nego ove godine. Stručnjaci u saveznim državama i općinama, pak, tvrde da će se sljedeće godine račun popeti na znatno više od deset milijardi, tim više – uvjerena je premijerka Sjeverne Rajne - Vestfalije Hannelore Kraft – što se broj izbjeglica neće zaustaviti na 800.000.

Pretvara li se Njemačka u superskupi društveni servis Europe, kako je primanje izbjeglica opisao generalni tajnik CSU-a Andreas Scheuer? Nikako, naročito ne dugoročno, zaključuje nova studija Centra za europska ekonomska istraživanja, podastirući dokaze: 2012. svaki je stranac u Njemačkoj platio 3.300 eura više poreza i doprinosa nego što je od države dobio beneficija. U posljednjih deset godina taj se pozitivni odnos udvostručio. Kako su stranci prosječno mnogo mlađi od njemačke populacije, koriste i manje mirovina te skupih zdravstvenih i socijalnih usluga. Prema toj studiji, Njemačka bi mogla imati još mnogo više koristi kada bi inzistirala na višem obrazovanju stranaca mlađih od 30 godina. Kada bi dostigli jednaku razinu kao u Nijemaca, računaju autori studije, tijekom života bi po osobi uplatili 118.400 eura više poreza i pristojbi. Ako se jednoga dana i vrate u svoju matičnu domovinu, kvalificirani profesionalci mogu pomoći u obnovi gospodarstva i izgradnji infrastrukture što je neizravna pomoć Njemačke tim zemljama, kaže Axel Plünnecke s Instituta za njemačku privredu.

A kako su svojedobno prošli gastarbajteri? Bili su mobilne pričuvne snage s niskim kvalifikacijama bez većih socijalnih i ostalih zahtjeva. Radni i životni uvjeti bili su im skromni, živeći po barakama i radeći na traci i po akordu, na prljavim i teškim radnim mjestima, sve do 1973. kada ih, nakon 2.6 milijuna pridošlih, Njemačka više nije trebala. Očekivanje da će strani radnici biti samo privremena pojava pokazalo se lošom procjenom jer su mnogi naknadno doveli svoje obitelji s namjerom da tu ostanu na što njemačko društvo nije bilo spremno, reagirajući u početku bespomoćno i defenzivno - piše Die Zeit.

'Pozivali smo radnu snagu, a došli su nam ljudi'- opisao je lapidarno tadašnje imigracijske probleme pisac Max Frisch.

Prema istraživanju njemačkog Instituta za ekonomska i društvena istraživanja, strani radnici iz šezdesetih i sedamdesetih godina ostvarili su 'značajno niže mirovine', bili su izloženi 'znatno višem riziku od siromaštva' i stanovali 'izrazito skromno'. Dok su njemački umirovljenici primali u prosjeku 1.109 eura mirovine (žene 572), umirovljeni gastarbajteri dobivali su 789 eura (žene 427), a najniže Turci pa nije čudno što su se, ne samo iz patriotskih razloga, vraćali u staru domaju.

To je učinio i Portugalac Armando Rodrigues de Sá nakon 16 godina rada u tvornici cementa, ali ne zbog mirovine, nego zato što je obolio od karcinoma želuca. Nitko mu nije rekao da od njemačkog zdravstvenog osiguranja može naplatiti troškove liječenja te je njegova obitelj na to potrošila svu ušteđevinu zarađenu u zemlji novca. Mnogo godina kasnije, 1998. Muzej suvremene povijesti u Bonnu otkupio je od Armandove udovice moped Zündapp koji sada svjedoči o ondašnjem njemačkom ekonomskom čudu. Na novim migrantima je da ga pomognu ponoviti.