Što mislite o načinu na koji je riješena grčka kriza, odnosno može li se reći da je ona riješena? Dojam je da se samo prolongira neodrživo stanje.

Ta je kriza možda privremeno riješena jednom vrstom kompromisa na koji je Grčka bila prisiljena, ali problem je ostao. Štoviše, mislim da je grčka kriza na površinu izbacila latentne probleme koje Unija ne bi trebala ignorirati. Radi se o mnogo širim pitanjima od same financijske krize: o pitanju odnosa između država članica i Bruxellesa, pitanju odnosa između financijske i političke suverenosti, pitanju jednakosti i solidarnosti unutar EU, pitanju pozicije Njemačke u Europi, pitanju je li moguća alternativa postojećem modelu političkog i ekonomskog sistema. Postavlja se i pitanje strukture same EU: hoće li se EU razvijati više pod njemačkim ili više pod britanskim utjecajem. Konačno, postavlja se i pitanje opstanka EU-a. Dosad je EU bila u dilemi: proširenje ili produbljenje. Sad se više ne govori ni o proširenju ni o produbljenju, nego o raznim 'exitima': Grexitu, Brexitu, i sl. Ta su pitanja, dugoročno, važnija od same grčke krize, i neće nestati.

Kakve bi mogle biti reperkusije zaoštravanja odnosa Grčke i ostatka Europske unije?

Reperkusije bi mogle biti u njenom daljnjem propadanju ili u njenom prilagođavanju sili koja je jača od nje, s tim što prilagođavanje ne jamči da opet na kraju neće propasti. Izbor je između 'propadni sama' ili 'propadni s nama'. Grčka je pomalo specifičan slučaj. Naime ona je dosad pokazivala višak samostalnosti i višak vanjske politike u odnosu na njezinu stvarnu moć i mnoge stvari su joj polazile za rukom unatoč njezinoj relativno maloj stvarnoj ekonomskoj, vojnoj i političkoj snazi. Primjerice, uspješno je ucijenila EU kada je početkom 2000-ih zaprijetila da neće dopustiti ulazak nijedne zemlje nekadašnje Istočne Europe u EU ako istodobno ne uđe i Cipar. Cipar je tako ušao u EU zbog grčke prijetnje vetom, a on je po mnogočemu manje integriran od Bosne i Hercegovine, čiji se ulazak u EU čini nezamislivim. Nakon što su prihvatili tu 'ucjenu', političari EU su se javno kajali, a istodobno su obećavali da se to neće nikad više ponoviti. Između ostalog, i zbog tog iskustva su danas suviše oprezni kad se radi o drugim multietničkim zemljama koje nisu razriješile svoje unutarnje odnose: npr. prema BiH, Makedoniji, Srbiji, pa i Crnoj Gori. Ulazak Cipra u EU pod tim okolnostima, praktički je zatvorio vrata ulasku Turske – manje-više zauvijek. Istodobno, Grčka već 20 godina uspješno blokira Makedoniju zbog neslaganja s imenom ne samo države, nego i naroda i jezika... Budući da joj je to dosad uspijevalo, Grčka je vjerojatno očekivala da će i u ovoj krizi uspjeti postići svoje ciljeve. Uspjeh je nekad glavni neprijatelj realističkog mišljenja i prosuđivanja. Grčka je, mislim, precijenila svoju moć – i u tome, naravno, nije jedina zemlja ni na Balkanu, ni u široj Europi.

Kako gledate na poziciju Njemačke?

Ona se u ovom slučaju postavlja kao vođa Europe, što zbog toga što je sama procijenila da dolazi vrijeme u kojem će biti potrebnije čvršće vodstvo unutar EU-a koja je suočena s izazovima alternativnih sila na svojim granicama i u globalnoj politici (Rusija, Kina te vječni rival za kontrolu nad Europom: SAD) - što zbog toga što je konzervativni dio političke scene u Njemačkoj uvijek želio da Njemačka prestane biti 'oklijevajući hegemon' ('reluctant hegemon'), pa čak i dobroćudni hegemon ('benevolent hegemon') i da postane stvarni hegemon u Europi. Drugim riječima, da postane europski SAD, i to moćniji od SAD-a jer ima izravnu mogućnost utjecanja na sve druge članice EU-a.

Njemačka je podržavala Hrvatsku zbog sebe same

Zadnji je put Njemačka napravila takav iskorak za vrijeme jugoslavenske krize, kada je jedan od njezinih ciljeva – možda i glavni – bio upravo pokazivanje vlastite moći. Nije Njemačka inzistirala na priznavanju Hrvatske zbog same Hrvatske: to bi bilo naivno i altruističko vjerovanje. Velike se zemlje rijetko kad izlažu rizicima zbog malih zemalja, a pogotovo to ne rade zbog još nepriznatih zemalja, kao što je u doba kad je Njemačka stala iza nje bila Hrvatska. Njemačka je prije svega na tome inzistirala zbog svojih interesa, da pokaže da je postala moćna novoprobuđena sila koja nakon vlastitog ujedinjenja ima vodeću ulogu u ujedinjenoj Europi. U toj ambiciji bila je bit neslaganja između Njemačke s jedne te Francuske i Britanije s druge strane. Također, u tome je i ključ za razumijevanje konkurentskih odnosa Njemačke i SAD-a tijekom rata u BiH. Konkurenciju oko toga tko je zapravo vladar nove Europe, Bosanci i Hercegovci su platili vrlo skupo. U svijetu u kojem Amerika više nema poziciju globalnog hegemona, nego samo najveće svjetske sile, Njemačka pokušava iskoristiti grčku krizu da bi se pozicionirala kao glavna sila buduće Europe – ma kakva god ona bila.

Pritom treba biti oprezan pa reći da svaka velika sila ima dilemu: koliko moći joj stvarno treba i koliko je moći pametno projicirati prema drugima. Velike sile mogu biti ofenzivne i defenzivne. Ako su ofenzivne, smatraju da im treba onoliko moći koliko mogu osvojiti te da nema granica u tom smislu. Ali opreznije zemlje, defenzivnije, smatraju da im je dovoljno onoliko moći koliko ih čini sigurnima, a višak može smetati jer moć sa sobom nosi odgovornost i izaziva nezadovoljstvo drugih. U Njemačkoj se, dakle, vodi rasprava o pitanju je li u interesu Njemačke da postane europski SAD.

Zašto bi Njemačkoj bilo u interesu da se dovede u situaciju da svaka zemlja u Europi od nje očekuje da bude jedna vrsta bankomata? Usto, Njemačka sigurno ne želi stvaranje antinjemačke atmosfere u Europi.

Američka moć stvorila je snažan antiamerikanizam. Kad god se dogode neke demonstracije protiv kapitalizma, stradaju Coca-Cola i McDonald's, a ne Pepsi ili Burger King. Zašto? Zato što su najmoćnije kompanije simboli kapitalizma, a one druge ili treće po snazi to nisu. Državama je, također, nekad bolje biti druga ili treća sila. SAD pod Obamom promoviraju stoga politiku vodstva iz pozadine, ali im ne uspijeva smanjiti ni očekivanja, niti razinu antiamerikanizma. Kina također ne želi biti svjetski broj jedan. Pitanje je, međutim, može li Njemačka biti druga ili treća u Europi. Koliko vidim, u Europi svi žele biti drugi ili treći, ali netko mora biti i prvi.

Naravno, ne može se zanemariti ni kontekst, a on je u njemačkom slučaju, još uvijek snažno obilježen Drugim svjetskim ratom. Njemačka i dalje, baš kao i cijela Europa, živi u sjeni tog rata. Ratovi nikako da ostanu iza nas. Prvo, vidjeli smo da ratovi na europskom tlu nisu nemogući – na to su nas podsjetili jugoslavenska, ali i gruzijska i ukrajinska kriza. Drugo, svaki put kad se stvori problem bilo koje vrste – kao npr. ovaj grčki sada – pojavi se u javnosti prisjećanje na Hitlera. U Grčkoj se odmah počelo pisati o ratnim odštetama iz Drugog svjetskog rata, crtali su karikature u kojima je Angela Merkel imala brčiće, a potom su podsjećali da je Njemačkoj otpisan dug nakon Drugog svjetskog rata. Slično je bilo i prilikom iračkog rata: Amerikanci su odmah podsjetili Francuze na politiku popuštanja Hitleru – koja ih je skupo stajala – a Nijemce, koji su također odbili sudjelovati u tom ratu, na to da su ih Amerikanci oslobodili od totalitarizma. Rusi, također, koriste Drugi svjetski rat da bi svoje protivnike Ukrajince pokazali kao fašiste. Vojna parada povodom 70. godišnjice oslobođenja Europe bila je organizirana i u tu svrhu, možda čak i primarno u tu svrhu. Nijemcima je uspomena na taj rat bolna, a oni koji žele ograničiti njemačku moć u Europi namjerno je zato stalno izvlače na svjetlo dana.

Grčka je kriza, dakle, dotakla sva ozbiljna pitanja Europe, a naročito pitanje njemačke pozicije u Europi. Zato je, uostalom, gđa Merkel i povezala rješenje te krize s pitanjem budućnosti Europe. Njemačka je sad prvi put u poziciji da mora razmotriti ima li alternativu za svoju politiku potpunog oslanjanja na proces stvaranja EU-a.

Kakvi su moguće geopolitičke posljedice grčke krize i što bi ona moglo značiti za Balkan?

Grčka je poseban slučaj na Balkanu. Ona je sve do 2007. bila jedina zemlja Zapada na Balkanu: jedina članica EU-a, i – uz Tursku – jedina članica NATO-a i u mnogočemu je izgubila, makar u političkoj imaginaciji tu osobinu da je balkanska zemlja. Grčka je sebe vidjela kao mediteransku i zapadnu zemlju. Balkan, Mediteran, kao i Europa uostalom, to su prije svega odrednice koje ovise o imaginaciji, o zamišljanju. Svatko od nas ima neki svoj Balkan, Mediteran, neku svoju Europu. Službeno, Grčka je sebe vidjela kao zemlju s posebnom misijom u odnosu na susjedne zemlje. Sebe je zamišljala kao lidericu Balkana i most prema Europi – na sličan način na koji je to kasnije činila i Austrija (koja je u EU ušla tek 1995.), a potom i Slovenija (2004.) pa i Hrvatska (2013). Dodatni impuls za takav 'grčki eksepcionalizam' našla je u ideji da je Grčka nasljednica Atene i Sparte, kolijevki europske civilizacije. Grčka je svoju političku poziciju u sadašnjosti gradila na uspomenama na antičko razdoblje. Zato je Aleksandar Veliki (ili: Makedonski) tako važan za njih. Europa je poticala tu identitetsku priču, a NATO je imao posebno razumijevanje za Grčku i Tursku koje su bile teritorijalno odvojene od drugih zemalja saveznica u tom vojno-političkom savezu i imale su posebnu važnost zbog blizine SSSR-a i Bliskog istoka. Grčka je za sebe izgradila poziciju koja je slična onome što danas Hrvatska govori za sebe: da nije na Balkanu, ali je 'lider Balkana', regije kojoj zapravo ne pripada. U Grčkoj postoje iste one podjele koje postoje u drugim zemljama u susjedstvu – ona je podijeljena na 'mediteransku' i 'balkansku' Grčku, ima snažnu religijsku i svjetovnu dimenziju, a prošla je kroz buran građanski rat (1944-1949) koji je ostavio duboke ideološke rascjepe koji su samo povećani nakon vojne diktature u Grčkoj (1967-1974).

Međutim, ulaskom Rumunjske i Bugarske u EU, prije toga i Austrije, Slovenije i Cipra, nakon toga i Hrvatske – Grčka gubi tu stratešku važnost. Ona je danas daleko manje važna nego što je bila 1989. Ona to shvaća, pa se u 1990-ima orijentira na gospodarska pitanja. Pogledate li, recimo, strukturu investiranja u Makedoniji ili Srbiji, vidjet ćete da je u tim godinama došlo do snažnog ulaska grčkih banaka, telekoma, naftnih kompanija i malih i srednjih poduzeća iz Grčke. S ekonomskom krizom i taj se aspekt vanjskopolitičkog utjecaja gubi. Grčka je organiziranjem Olimpijskih igara u Ateni 2004. pokušala povećati svoju vidljivost, ali to je bio labuđi pjev. Čak ni jedna Grčka ne može živjeti od prošlosti i od proslava prošlosti.

Što se u međuvremenu promijenilo?

Danas imamo sasvim drugu situaciju – Europa, a naročito desna, konzervativna Europa, sve više Grčku smatra balkanskom zemljom i dvoji je li joj uopće mjesto u Europi, je li to europska zemlja. Dok Balkan nestaje i postaje 'Jugoistočna Europa' – Grčka postaje 'Balkan'. Ako izađe iz EU-a, ili iz nje bude istjerana, bit će to, zapravo, jedna vrsta poniženja i degradacije – slična onome kad su u socijalizmu nekog isključili iz Partije. Jer, EU je 'avangarda' i 'jedina opcija', pa je isključivanje zapravo kazna. Grci se već sad osjećaju isključeno i poniženo – a isključenje i poniženje stvara otpor.

Povrh toga, i sam Balkan se transformirao, pa je danas glavni problem Balkana zapravo vezan uz njegovu periferiju: zemlje kao što su Mađarska i Grčka (a potencijalno i Hrvatska), a ne više Makedonija, Bosna i Srbija koje su sada pod kakvom-takvom kontrolom Zapada, i malo toga mogu samostalno učiniti. Za razliku od toga, Mađarska i Grčka sve su manje pod kontrolom i imaju velike ambicije da povedu politiku protivnu EU-u. Prije deset ili dvadeset godina, situacija je bila drukčija: tada je primjerice, premijer Micotakis pokušavao biti glavni posrednik u nagovaranju bosanskih Srba da prihvate Vance-Owenov plan, a 2003. je upravo Grčka promovirala plan o uključivanju svih zemalja Zapadnog Balkana u EU, kroz tzv. Solunsko obećanje. A danas zemlje poput Slovenije i Hrvatske sudjeluju u rješavanju grčkog problema. Stvari su se promijenile, a problem je Grčke u tome što nije shvatila da je njezina stvarna moć značajno smanjena.

Grčka uloga na Balkanu danas je reducirana na makedonsko pitanje. Zapad ne želi da se to pitanje iskoristi u smjeru povećanog nacionalizma pa Grčkoj tolerira blokadu Makedonije. Za zemlju u takvoj krizi nacionalizam je prirodni izlaz. Ne treba zaboraviti da i Siriza igra na nacionalističku kartu kad se protivi Europi i Njemačkoj – a u Grčkoj postoji i radikalna desnica u obliku Zlatne zore koja bi taj trend još pojačala kad bi došla na vlast. Zlatna zora bila bi još više antimakedonska i antialbanska, i još snažnije protiv emigranata i Europe nego što je to sadašnja vlast. A to Europa ne želi riskirati.

Je li europski projekt proživio svoje najbolje dane? Može li se očekivati daljnje jačanje EU-a ili je neizbježno povlačenje natrag u nacionalne države?

EU se suočava s posljedicama krize liberalizma u Europi. Ta je kriza možda privremena, a možda i trajna – to je u ovom trenutku teško procijeniti. Liberalizam podrazumijeva da nacionalne države nisu izvorište – ili barem ne jedino izvorište – prava građana nego građani imaju neka prava po sebi i ako država negira ili značajno ograničava ta prava, ona postaje nelegitimna, a pobuna protiv nje ako ne već opravdana, a onda makar razumljiva. U liberalnim gledanjima na međunarodne odnose, državni suverenitet nije alfa i omega. U određenim momentima opravdano je – a ponekad čak i nužno – intervenirati u druge države, ali samo ako one krše ljudska prava, tj. ako su diktature. Drugi je razlog ugrožavanje međunarodne sigurnosti, no taj razlog liberali dijele s ostalima, npr. s realistima.

Tko je s Venere, a tko s Marsa?

EU je nastala na ideji ograničavanja suvereniteta europskih država, jer su te države u 20. stoljeću dvaput uzrokovale svjetske ratove. U Europi se državama ne smije vjerovati, jer su u tim ratovima pokazale da nisu u stanju same ograničiti ni svoje ambicije, ni načine na koji se bore za moć. Za vrijeme rata u Iraku, neki su komentatori koristili izreku da je 'Amerika s Marsa, a Europa s Venere' aludirajući na to da je Mars bog rata, a Venera božica mira. Ali u 20. stoljeću je uglavnom Europa bila s Marsa, a Amerika s Venere. Zato je, uostalom, u Hladnom ratu Europa imala nadzornike – SAD i SSSR. Krajem Hladnog rata, međutim, Europa vjeruje da može sama nadzirati nacionalne države na europskom, a možda i nešto širem okolnom tlu. Ona ima iluziju da je liberalizam trajno pobijedio i da više čak ni u misaonoj sferi nije moguće zamisliti ikakvu alternativu. Temeljem toga, Europa inzistira na promjenama političkih sustava, ali i sustava vrijednosti, dakle, ideja, političkih kultura i dr. u zemljama nekadašnje Istočne Europe.

Put u EU kao vožnja boba

Europeizacija je zapravo ideološka ekspanzija, prelijevanje na Istok modela političkog ponašanja koji su do 1989. vrijedili samo na Zapadu. Čak se i pojam kojeg koriste – 'conditionality', dakle 'uvjetovanje', uklapa u tu ekspanzionističku politiku. Proširenje je išlo istodobno s produbljenjem, jer je moć EU na europskom tlu bila skoro apsolutna. Suprotstavljati se procesu 'europeizacije' bilo je riskantno – kao što smo vidjeli i u Hrvatskoj, a još više u našem susjedstvu. Put prema Uniji izgledao je kao vožnja boba: ima samo jedna staza s koje se ne može skrenuti. Možete se prevrnuti – što je opasno – ili stići do cilja, prije ili kasnije. Sve ovisi o tome koliko snažno ključni igrač unutar boba pogura bob na početku, a važno je i da se glave svih u bobu sagnu što dublje i da nitko ne koči u panici. Pod tim uvjetima, stići ćete na isti cilj – jedan po jedan, brže ili sporije. Tako je bilo i s ulaskom u EU: nema alternative, sve, navodno 'zavisi od vas', ali zapravo, pravila su vrlo striktna, a svako iskakanje vrlo opasno.

Ali problemi s liberalnim konceptom započeli su odmah nakon kraja Hladnog rata, i to prije svega ratom u Jugoslaviji, odnosno u post-jugoslavenskom prostoru. Liberalizam polazi od tzv. teorije demokratskog – ili liberalnog – mira, koja smatra da se mir u svijetu postiže tako što će sve zemlje jednog dana postati 'demokracije', a budući da demokracije navodno međusobno ne ratuju, time će se uspostaviti trajni mir. Ali, u jugoslavenskim smo republikama imali uvođenje demokracije, a potom rat jednim dijelom izazvan upravo uvođenjem demokracije. Primjerice, referendumi – koji su demokratski način odlučivanja, iako ne nužno i liberalan – bili su uvertira u rat, i to u nekim slučajevima, npr. u BiH, sasvim direktno. Europa nije imala odgovor na tu dilemu. Štoviše, nije je bila ni svjesna. Odgovor je pronađen tek vojnim intervencijama SAD-a, dakle u potpuno drugoj sferi, u okvirima tvrde sile, a ne nekog ideološkog koncepta. Bio je to ozbiljan poraz europskog liberalizma – to bolniji što se dogodio u trenucima njegove velike pobjede u Hladnom ratu.

Ali Europa nikad nije zaustavila taj Hladni rat.

Rusija je shvatila da je on gotov, ali Europa i SAD su ga nastavile daljnjim ekspanzijama na istok. Također, američka intervencija na Zapadnom Balkanu – uključujući u to i Hrvatsku – dovela je do poraza liberalnih tendencija i u tim zemljama. Amerikanci su preferirali, a i dalje to čine, tvrdu silu, a to znači, u našim okolnostima, suverenističke i nacionalističke politike koje su kod nas uglavnom antiliberalne. Dayton, primjerice, gotovo u potpunosti onemogućava liberalno načelo autonomije pojedinca kojeg se prema Daytonskom sporazumu tretira isključivo kao pripadnika nacije. U Srbiji su Amerikanci također preferirali nacionalni princip, tj. formiranje posebne kosovske države, smatrajući da nije dovoljno omogućiti autonomiju unutar Srbije, a da ne govorimo o osobnoj autonomiji. U Hrvatskoj je SAD preferirao Franju Tuđmana koji je bio sve samo ne liberal i koji je ostao trajno skeptičan prema konceptu EU-a. Tuđman je smatrao da Europa suviše sliči na Jugoslaviju – a dijelom je imao i pravo, jer ona je doista jedan višenacionalni i ideološki eksperiment koji je stvoren da bi osigurao mir na području gdje se dugo ratovalo i da bi ograničio suverenost država koje su se pokazale neodgovornima i suviše ratobornima u svojoj povijesti pa im se stoga nije smjelo vjerovati.

Potom je liberalna ideja zadobila i niz drugih udaraca.

Prvi 2001., s rušenjem Blizanaca u New Yorku. Taj je šokantni napad na tlu SAD-a označio poraz liberalnog sna o ljudskim pravima i povratak na politiku 'nacionalne', ili – kako to Amerikanci zovu – 'domovinske sigurnosti'. Europa se poslušno pridružila Americi u ograničavanju određenih sloboda i prava. Uostalom, napadi su se potom dogodili i na europskom tlu: u Madridu, Londonu i dr. Daljnji udarac Uniji bio je rat protiv Iraka. Europa je tada ponovno podijeljena, na onu koja je podržavala američki napad na Irak i onu koja joj se odupirala. Treba primijetiti da je – za razliku od napada na Srbiju 1999. oko Kosova – u ratu protiv Iraka NATO bio potpuno paraliziran unutarnjim neslaganjima. NATO više ne ratuje – umjesto njega ratuju razne 'koalicije dragovoljaca' i ad hoc koalicije.

Potom je slijedila financijska, a zatim i migracijska kriza – koja je makar jednim dijelom, rezultat propasti liberalnog-ekspanzionističkog pokušaja da se europski modeli prošire na zemlje arapskog svijeta, tijekom tzv. Arapskog proljeća koje je, kao što vidimo, u potpunosti propalo, ali je u međuvremenu stvorilo nestabilnost i prouzročilo smrt i razaranja na koja se danas gotovo nitko u Europi ne osvrće, osim kad im na granice dođu 'ilegalni migranti'. Ti ilegalni migranti su u najvećem broju zapravo izbjeglice koje smo stvorili mi sami – naročito Francuzi, koji Mediteran smatraju zonom svog primarnog vanjskopolitičkog interesa. Amerika je u tim ratovima imala ulogu rezervnog igrača, u skladu s Obaminom politikom vođenja iz pozadine.

Povratak na međuratnu Europu

Financijska kriza, kao i kriza migranata, dovode u pitanje dva temeljna uspjeha projekta europskog integriranja, a to su euro i Schengen. U Europi je sve više onih koji vjeruju da je upravo pretjerana liberalizacija glavni uzročnik tih kriza, i traže povratak na politiku nacionalnih država, čvršću kontrolu granica i povećanu monetarnu suverenost. To je u biti obnove konzervativizma i nacionalizma u nizu zemalja članica EU-a. Obnovom realističke, konzervativne i militarističke politike u Rusiji te obnovom konzervativizma u Turskoj, sve to dovodi u pitanje budućnost EU-a. Ako liberalna ideja postane još nepopularnija, Europa će se vratiti politici suverenizma, a to vodi u marginaliziranje ili raspad EU-a. U tom slučaju, sigurnosna jamstva morat će se tražiti u politici ravnoteže moći, tj. u balansiranju između raznih mini saveza, okupljenih oko velikih sila: europskih i izvaneuropskih. No to je jedna sasvim druga Europa koja bi više sličila na onu međuratnu (1919-1939) nego na današnju.

Živi li politička elita EU-a u iluziji?

Europska unija živi u iluziji da liberalizam – koji je u međuvremenu ušao u duboku krizu – nema alternative, a alternative se pojavljuju i u zemljama-članicama i u drugim zemljama. Pokušava uvjetovati ponašanje zemalja-kandidata, a nudi im manje nego što im nude drugi ozbiljni globalni akteri. Ta politika je pogrešna i Europa će je skupo platiti. Zabrinjava da u EU nema nikakve vizije o budućem razvoju. Kao da Uniju vode službenici, kojima je u interesu da se nastavi business as usual, sve dok im dolaze visoke plaće i dok ne moraju prljati ruke domaćom politikom i sudjelovati u izborima u zemljama iz kojih dolaze.U tim okolnostima sasvim je razumljivo da će zemlje čiji su problemi makar jednim dijelom i nastali zbog neaktivnosti EU-a, a to su sve zemlje tzv. reduciranog Zapadnog Balkana početi okretati prema drugim akterima. Neki od njih će se čvršće povezati s Turskom, drugi s Rusijom, treći sa SAD-om (Albanija, Makedonija, Kosovo). Ti drugi akteri ponekad mogu ponuditi alternativu, ili makar iluziju alternative, a to je već mnogo. Ne kažem da će EU prestati biti atraktivna, ali ona je danas manje atraktivna nego prije deset godina, dok su druge zemlje – Rusija i Turska – napredovale. Dugotrajno čekanje stvara frustracije, i ne čini zemlju kandidatkinju ni efikasnijom ni demokratskijom. Nema nikakvog dokaza da su zemlje koje su dulje čekale na članstvo u EU-u – npr. Rumunjska, Bugarska i Hrvatska – ušle u boljem stanju i spremnije. Možda su samo bolje glumile reforme, no čim to više nisu morale, pokazalo se da su se vrlo malo reformirale.

Kakve su posljedice politike dugog čekanja?

Politika dugog čekanja je nepotrebna i štetna. Ona je, također i ponižavajuća, a poniženje stvara frustracije. S druge strane, malim zemljama je ponekad ulazak u sponzorsko-klijentski odnos s velikom silom korisniji od ulaska u međunarodne organizacije u kojima imaju mali utjecaj.Na Zapadnom Balkanu već imamo obnovu bipolarne ili multipolarne situacije. Ono što brine, međutim, je ideja stvaranja novih berlinskih zidova na granicama EU-a unutar Zapadnog Balkana. Ako se nastavi politika čekanja Godota, Hrvatska će manje-više trajno ostati granična zemlja EU-a, i to u uvjetima u kojima će EU od nas očekivati da čvrsto štitimo tu granicu od ulazaka emigranata te od novih sigurnosnih prijetnji, stvarnih ili zamišljenih, na Balkanu. Mađarska gradi zid prema Srbiji, a s njom ima samo 175 km granica. Hrvatske granice sa zemljama koje su sad izvan EU-a je više od tisuću kilometara duga, a mi imamo upola manje stanovnika u odnosu na Mađarsku. Čak i da se svi pretvorimo u granične policajce, to ne bi bilo dovoljno. A pretvaranje Hrvatske u 'vojnu krajinu Bruxellesa', što sam kao mogućnost najavio još 2002., ostavilo bi duboka traga na karakter hrvatske politike koja bi postala sve više militaristička i sve više ksenofobična i paranoična. Isto bi se događalo i s druge strane granice, u BiH, Crnoj Gori i Srbiji. Europska unija i njezina politika zatvaranja granica time bi postala jedan od glavnih uzročnika mogućeg novog sukoba na Balkanu. Također, postali bismo možda i granica između 'novog Zapada' i 'novog Istoka', s pojačanom ruskom i turskom prisutnošću u BiH i Srbiji, a također i Makedoniji. U Hrvatskoj ima ljudi i stranaka koje bi u toj situaciji doista plivali kao ribe u vodi, jer žive od stvaranja neprijatelja. Takve bi stranke u toj situaciji bile manje-više trajno na vlasti.