Od početka godine u vodama Mediterana, prema procjenama međunarodnih organizacija, poginulo je više od 2.500 imigranata. Imena tih žrtava, njihova starost, životni uvjeti, spol ili zanimanje, kao i toliko puta do sada kad stradaju ljudi iz zemalja tzv. drugog i trećeg svijeta, ostali su nam nepoznati. Prije nepunih mjesec dana u francuskim Alpama srušio se zrakoplov Germanwingsa sa 150 putnika. O putnicima, pilotu i kopilotu doznali smo gotovo sve što se moglo doznati, u okvirima izvještavanja o jezivoj tragediji.

Usporedimo li ove brojke, doći ćemo do strašnog podatka da je na improviziranim plovilima, kojima se švercaju ljudi prema Europi, živote izgubilo toliko ljudi koliko bi ih izginulo da se od početka godine srušilo 17 aviona tipa Airbus, kakav se nedavno survao u Francuskoj.

Kako bi europska javnost reagirala da se od početka godine srušilo 17 putničkih zrakoplova i da je u njima izginulo više od 2.500 ljudi; što bi tada učinile vlasti europskih država? Vjerojatno bismo se našli u nekoj vrsti izvanrednog stanja. Zbog nesretnih sudbina ilegalnih useljenika, koji bježe glavom bez obzira pred oružanim sukobima u kojima i države EU-a itekako imaju prste, u Europskoj uniji traje tek političko natezanje.

Samo prošloga tjedna Talijani su spasili 13.000 ljudi i dok Italija stalno upozorava kako se više nije u stanju nositi sama s eksplozivnim priljevom ilegalnih imigranata, a akcije spašavanja izvode se zahvaljujući izvanrednoj požrtvovnosti njihovih spasioca, ostali u Uniji cijelo se vrijeme prave blesavi.

Iako su imigrantske tragedije svakodnevica, tek je jučerašnja pogibija 950 ljudi nagnala ministre unutarnjih i vanjskih poslova EU-a da za danas isplaniraju sastanak i osvrnu se na problem. Ne sumnjam u to da neće predložiti ni dogovoriti trajnije rješenje. Svjedočit ćemo vjerojatno vatrogasnim mjerama koje bi trebale umiriti prvenstveno građane Italije koji već skupo plaćaju akcije spašavanja i smještaj ilegalnih useljenika, a zatim privremeno primiriti savjest Europe.

O pravim razlozima zbog kojih Libijci, ali i Iračani i Sirijci, masovno bježe na tzv. Stari kontinent i nečistoj savjesti europske politike prema toj zemlji te ulozi politike u širenju i napredovanju radikalnih džihadista ISIL-a (od Iraka i Sirije do Libije) nećemo ni ovoga puta čuti suvisla obrazloženja. Značilo bi to preispitivanje politike koja se provodila prema muslimanskom dijelu Mediterana, odnosno Bliskog istoka i redefiniranje prioriteta vanjske politike Europske unije, a za to vladari Europe zaglavljene u krizi u ovom času nemaju ni vremena ni volje. Smrt 950 'anonimnih' ilegalnih imigranata motiv je za donošenje kozmetičkih vatrogasnih mjera, ali zasigurno nije dovoljno dobar razlog za radikalan zaokret europske politike prema ISIL-u, Bašaru al Asadu i zemljama arapskog Mediterana.

Doista, koliko se tisuća ljudi mora utopiti da bi se Europa probudila?

Ne tako davno, prije samo 20 godina, Europa je zatvarala oči pred stradanjima desetaka tisuća civila u suvremenim balkanskim ratovima i nije imala politiku koja bi zaustavila agresorsku strategiju Slobodana Miloševića. Problem prognanika i izbjeglica rješavao se kratkoročnim interventnim i neplodnim mjerama, baš onako kako se to danas čini nakon stradanja ilegalnih useljenika. Rezultat nam je svima dobro poznat.

Hrvatska u Europskoj uniji često nije baš nešto važna država, ali ova krizna situacija s ilegalnim imigrantima sjajna nam je prilika da pokažemo da nismo zaboravili biti ljudi. Hrvatski stručnjaci s mnogih područja imaju sjajna i praktična znanja za pomoć ljudima pogođenima ratnim traumama i ovo je trenutak u kojemu bi Hrvatska morala prihvatiti dio stradalnika imigranata i na neko dulje vrijeme brinuti se o njima te im pružiti sigurnost i omogućiti životne uvjete dostojne čovjeka.