SILVIJE TOMAŠEVIĆ ZA TPORTAL

'Bio sam na mjestima nesreća, no ovo je nešto neopisivo'

30.03.2015 u 21:03

  • +11

Raspadnuti Airbus Germanwingsa

Izvor: Pixsell / Autor: REUTERS/Emmanuel Foudrot

Bionic
Reading

Silvije Tomašević, dopisnik HRT-a iz Rima, iznio je za tportal vlastite dojmove s mjesta tragedije u francuskim Alpama, gdje je kopilot Andreas Lubitz srušio Airbus 320 i sa sobom u smrt povukao 149 ljudi na letu Germanwingsa iz Barcelone u Duesseldorf. Duboko potresen nesrećom i osupnut strvinarskim zahtjevima pojedinih TV kuća, Tomašević otkriva da ništa slično nije doživio u svojoj dugoj novinarskoj karijeri tijekom koje je izvještavao o brojnim nesrećama i prirodnim katastrofama

Gore je pakao, kazao mi je jedan od članova alpske službe spašavanja poslije boravka na mjestu sudara zrakoplova njemačke kompanije Germanwings s planinom na francuskim Alpama. To je sve. Nitko od novinara nije mogao razgovarati s osobama iz francuske žandarmerije ili alpske službe spašavanja koje su bile na planini. Odnosno i oni su izbjegavali novinare.

Nismo se mogli približiti ni članovima obitelj 150 poginulih osoba u apsurdnoj nesreći koju je izazvao psiholabilan i egocentričan kopilot Andreas Lubitz (27). Psiholozi mi kažu kako depresivna osoba, kakvom su neki opisali Lubitza, ne može tako detaljno planirati sudar zrakoplova s planinom. To može učiniti egocentrična osoba s psihološkim poremećajima. Samoubojstvo uz masovno ubojstvo s predumišljajem moglo bi biti kazneno djelo.

Seyne-les-Alpes malo je mjesto, ono što se vidjelo iza leđa nas TV izvjestitelja koji smo bili na heliodromu toga francuskog mjestašca. U njemu je ovih dana bilo više novinara nego stanovnika. Na poljani-heliodromu mogli smo biti samo na određenom prostoru. Rijetko kada je dolazio netko iz žandarmerije kazati nam što se događa na planini.

U jednoj od hala (jer na toj poljani uz šumu postoji samo jedno rezalište drva, jedna trgovina s prehrambenim stvarima, jedna trgovina građevinskog materijala, jedna benzinska crpka i jedna vatrogasna postaja) iznijeli su novinarima svoje misli njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Francois Hollande i španjolski premijer Mariano Rajoy.

Kolege TV postaja kazali su mi kako ih redakcija traži da snime leševe. Strašno! Ne samo što se u civiliziranom svijetu ne objavljuju snimke leševa (u SAD-u je bilo polemike i jer su snimljeni ljesovi poginulih vojnika u Iraku), već bi te osobe (u redakcijama) trebale shvatiti što je ostalo od ljudskog tijela nakon sudara s planinom u brzini od 700 km na sat uz eksploziju kerozina u zrakoplovu.

Dobro je što su novinare držali daleko

Predstavnik francuskog ministarstva unutarnjih poslova, uz velike isprike što taj detalj treba kazati, iznio je kako su od ljudskih tijela ostale samo mrvice, a najveći dio ljudskog tijela je veličine kutije cigareta. Evo, kada sam to govorio u izravnom prijenosu osjećao sam se neugodno, tužno... Možete si zamisliti kako se osjećaju spasitelji koji komadiće ljudskih tijela, pazeći da ne stanu na njih, sakupljaju i stavljaju u najlonske vrećice i zatim u hladnjake. Ljudi koji sakupljaju komadiće ljudskih tijela da bi drugim ljudima dali nešto za sahranu njihovih najbližih. Taj osjećaj me stalno pratio. Kako je tim spasiteljima koji ne spašavaju živote, već ljudske ostatke.

Bio sam na mjestima nesreća, na mjestima potresa itd. Ovo je bilo nešto... gotovo neopisivo. Mislim da je dobro što su francuske snage sigurnosti novinare držali daleko od onih koji su i još će mjesecima odlaziti na planinu, kao i od članova obitelji poginulih. Ne treba ljude uznemiravati u njihovoj boli ili u osjećajima. Drugo je ako netko želi sam prići novinaru i ispričati mu nešto, ali ne volim vidjeti novinare koji s mikrofonom u ruci trče za nekim kojem možda nije ni do čega. Dovoljno je bilo vidjeti neke članove obitelji poginulih kako stoje pred spomen-pločom postavljenom na poljani u mjestu Le Vernet, najbližem paklu na planini, pa da se i bez da prozbore shvati njihovo stanje.