'Na temelju svog iskustva obavještajnog analitičara u Iraku, dok je organizacija bila još relativno mlada, tvrdim da ISIL nije moguće pobijediti bombama i mecima – čak i da se borba premjesti u Siriju, čak i da je vode ne-zapadne snage uz potporu iz zraka.

Mislim da ISIL snagu crpi upravo iz operativnog i taktičkog uspjeha europskih i američkih vojnih snaga. Vjerujem da se ISIL strateški hrani na greškama i ranjivosti upravo onih demokratskih država koje omalovažava. Islamski centri gravitacije su, na mnogo načina, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i njihovi saveznici u regiji', smatra Manning i dodaje da su vođe ISIL-a lukavi stratezi koji razumiju snagu i slabosti Zapada, što obilato koriste za regrutiranje brojnih Amerikanaca i Europljana u svoje redove.

'Direktan napad na ISIL, zračnim udarima ili specijalnim operativnim snagama – vrlo je primamljiva opcija za političare, s trenutačnim (ali ne uvijek dobrim) rezultatima. Nažalost, kada Zapad na vatru uzvraća vatrom, zapliće se u krug nasilja, kršenja zakona, regrutiranja i novih ratovanja, koji se vrti već desetljećima. To je upravo ono što se dogodilo u Iraku na vrhuncu građanskog rata 2006. i 2007. I može se očekivati samo da će se dogoditi ponovo', upozorava Manning i predlaže izbjegavanje direktne akcije protiv ISIL-a.

Takvo stajalište potkrepljuje konkretnim primjerom:
'Prethodnici ISIL-a su 2009. i 2010. napadali civile u samoubilačkim bombaškim napadima u predgrađu Bagdada, ne bi li isprovocirali američku intervenciju i nemir među sektama. Ali često njihovi napori za regrutaciju nisu bili uspješni upravo zato što su američke ili iračke snage odbile (ili nisu mogle) odgovoriti pa je barbarizam i brutalnost njihovih napada radio protiv njih.'

Manning vjeruje da samo vrlo fokusirana i konzistentna strategija obuzdavanja može biti učinkovita u zaustavljanju rasta i učinkovitosti ISIL-a kao prijetnje te predlaže fokusiranje na četiri fronta:

'Prvo, usprotiviti se narativu na ISIL-ovim videosnimcima usmjerenim regrutiranju – uključujući profesionalne videosnimke i amaterske selfieje iz bitke – da bi se, što je više moguće, izbjegla namjerna propaganda koja cilja na očajnu i otuđenu mladež. To će rapidno zaustaviti regrutaciju novih članova iz regije i sa Zapada.

Drugo, jasno odrediti privremene granice, javno. To će obeshrabriti ISIL u zauzimanju određenog teritorija na kojem bi moglo doći do humanitarne krize ili ometanja humanitarnih nastojanja.

Treće, uspostaviti međunarodni moratorij na plaćanje otkupnine za taoce i raditi u regiji na sprečavanju ISIL-a u krađi i oporezivanju povijesnih artefakta i nacionalnog blaga kao izvoru prihoda, a pogotovo u preuzimanju naftnih rezervi i rafinerija u Baiji, u Iraku. To bi omelo ISIL stjecanju stabilnih i pouzdanih izvora prihoda.

Četvrto, dopustiti ISIL-u da uspostavi 'propadajuću državu' (failed state) - na ograničenom i kontroliranom prostoru i tijekom dovoljno dugog razdoblja da se dokaže nepopularnim i nesposobnim za vladanje. To bi moglo diskreditirati vodstvo i ideologiju ISIL-a zauvijek.'

Manning predviđa da će se organizacija u tom slučaju dezintegrirati u nekoliko manjih, nekoordiniranih entiteta i naposljetku iznevjeriti osnovni cilj stvaranja jake države te zaključuje:

'Svijet treba samo biti dovoljno discipliniran i dopustiti da se vatra ISIL-a sama ugasi, intervenirajući oprezno i izbjegavajući zamku neprestanih novih ratovanja (mission creep). To svakako nije lako ispuniti. Ali ISIL kovitla oštrim, teškim i vrlo smrtonosnim mačem s dvije oštrice. Sada samo treba čekati da sam na nju padne.'