Ponedjeljak obilježava treću godišnjice revolucije 17. veljače kada je na taj dan 2011. u Bengaziju organiziran prvi veliki prosvjed protiv Moamera Gadafija. Bengazi je postao uporište pobunjenika, a krvavi ustanak brzo se proširio zemljom te rezultirao vojnom intervencijom NATO-a. Gadafi je 20. listopada te godine ubijen u svom rodnom gradu Sirtu.

Uoči godišnjice, Ujedinjeni narodi su izrazili veliku zabrinutost zbog puta kojim je Libija krenula, pozivajući Libijce svih političkih uvjerenja da se "izdignu iznad stranačkih interesa....i pokušaju na sve načine spriječiti podgrijavanje napetosti kako zemlja ne bi dublje pala u krizu". Shrvane kriminalom, političkom i ideološkom borbom i plemenskim sukobima, prijelazne vlasti, potpuno nemoćne, ne znaju kuda se okrenuti. Unazad nekoliko mjeseci zemlja pada dublje u anarhiju i nesigurnost, s političkom i gospodarskom krizom bez presedana koja je paralizirala izvršnu vlast i podijelila zakonodavnu.

Politička elita koja se nadmeće za vlast u Tripoliju ne može se dogovoriti o sudbini vlade Alija Zeidana, a dogovora nema niti oko smjernica prijelaznog razdoblja koje se trebalo privesti kraju 7. veljače, nakon usvajanja ustava. Zbog izostanka napretka u procesu donošenja ustava, Opći nacionalni kongres - parlament - je početkom veljače objavio produljenje mandata do prosinca 2014., a ta je odluka podijelila političku klasu, stanovništvo i naoružane milicije.

Ove i prošle sedmice je tisuće Libijaca prosvjedovalo zbog te odluke, poručujući da je mandat Kongresa istekao te traželi da se raspišu prijevremeni izbori. Prosvjedi izazivaju bojazan od eskalacije nasilja, posebice stoga jer glavni protagonisti aktualne krize uživaju potporu naoružanih skupina koje se ne libe progovoriti oružjem. Te milicije, čiji su motivi i lojalnost vrlo različiti, sastavljene su od bivših pobunjenika "thowar", heroja libijske revolucije koji su se nesmiljeno uhvatili u koštac s Gadafijevim snagama sve do njegove smrti 20. listopada 2011.

Od pada Gadafija upravo se na milicije upire prst krivnje za stvaranje ozračja nesigurnosti i na one koji su prepreka procesu obnove države. No, stanje dodatno komplicira činjenica da je izvršna vlast paralizirana jer islamski zastupnici imaju tvrd stav prema premijeru Zeidanu i traže njegovu ostavku. Islamisti su povukli svoje ministre iz vlade i blokiraju pokušaje Kongresa da se, na prijedlog premijera, zamijene ministri u ostavci.

Krhko politički stanje u zemlji još je više narušeno alarmantnim razvojem događaja na istoku Libije, gdje su ubojstva pripadnika snaga sigurnosti i atentati na suce postali svakodnevnica. Na gospodarskom planu, ta naftom bogata zemlja suočena je s najvećom financijskom krizom jer vlasti nisu uspjele odblokirati naftna postrojenja na istoku, čime se zemlja lišava svog jedinog izvora prihoda.

Profesor političkih znanosti Ahmed Mahmud izražava pesimizam glede postrevolucijskog razdoblja, ocijenivši da stanovništvo "nije iskusilo poboljšanje na razini svakodnevnog života niti iskrenu volju da se stane na kraj anarhiji koja podriva zemlju". ''Ove posljednje tri godine se nadovezuju na 42 godine diktature Moamera Gadafija", kazao je Mahmud. Prema njegovim riječima, aludirajući na ratničke vođe koji kroje zakone u zemlji, "nova Libija je poput inkubatora koji proizvodi nove Gadafije".