Skoro pa paralelno izglasavanje zakona o gay brakovima u Francuskoj (gdje je započelo prošli tjedan)i u Velikoj Britaniji gdje započinje danas daje niz zgodnih mogućnosti za sastavljanje liste međusobnih sličnosti i razlika. Iako je već sada više-manje jasno da zakoni u obje zemlje uživaju komotnu parlamentarnu podršku i da će potom vrlo vjerojatno snažno utjecati na europski politički pejzaž, posebice u određivanju statusa braka, nije zgorega podsjetiti na pozadinu teme 'braka za svih', kako ju radije nazivaju u Francuskoj. Ako zbog ničeg drugog, onda barem zbog uskovitlanih reakcija koje dotična tako redovito izaziva
Za početak, zakonsku promjenu su u Francuskoj inicirali socijalisti nakon što je desna vlast više od deset godina uporno odbijala pomaknuti se od kompromisnog rješenja civilnog partnerstva, tzv. PACS-a. To je pak dalo povoda oponentima da na zakonski prijedlog ulože preko 5000 amandmana što nažalost ne jamči smislenu raspravu u parlamentu, već samo njeno dugo i naporno trajanje koje zasad pršti međusobnim optužbama. Ambiciozni plan je da se po satu vijećanja odradi 40 amandmana, a zasad je usvojena prva i najvažnija stavka prema kojoj je brak zajednica dviju osoba, a ne samo muškarca i žene.
U Britaniji se pak radi o predizbornom obećanju liberalnih demokrata što je među konzervativcima izazvalo vidni rascjep. Tako je odaslano javno pismo u kojem liberalniji torijevci mole svoje konzervativne kolege da ne dovode u pitanje jedinstvo stranke.
Premijer David Cameron jasno se izjasnio za prijedlog zakona, no među torijevcima nema nikakve obveze ni prisile da glasaju za njega. Čak oko 120 torijevaca od ukupno 650 članova donjeg doma parlamenta moglo bi glasovati protiv ili suzdržanoi, dok će prijedlog vjerojatno podržati većinska opozicija, laburisti.
Po pitanja samog sadržaja, situacija također nije jednaka. Naime, zakon u Britaniji ima više simboličku ulogu u pogledu roditeljskih prava jer istospolni parovi već imaju pravo na usvajanje djece u sklopu civilnog partnerstva koje je na snazi od 2005.
Pravo na usvajanje djeca jedno je pak od ključnih elemenata novog zakona u Francuskoj. Zakonom se u Britaniji ozakonjuje civilni brak i ostavlja mogućnost religijskim zajednicama da ga potvrde ili ne. Poprilično očekivano, Katolička i Anglikanska crkva protive se istospolnim brakovima. Prigodno, novoizabrani poglavar Anglikanske crkve, nadbiskup od Canterburya Justin Welby, poručio je dan prije glasanja da je mišljenje njegove crkve jasno (protiv) po tom pitanju. Imajući ipak u vidu da bi mu presnažno protivljenje moglo odmah na početku mandata donijeti negativni prizvuk, polupomirljivo je dodao da se ipak ne radi o sukobljavanju s vladom.
U sekularnoj Francuskoj, Katolička crkva je što direktno, što preko udruga, redovito odašiljala alarmantne signale.
Za razliku od Francuske, u Britaniji nije bilo javnih prosvjeda, a solidna, natpolovična potpora javnog mnijenja bila je, navodno, jedan od okidača konzervativnoj vlasti da prijedlog uvrsti u parlamentarnu raspravu.
U Francuskoj, bitno sklonijoj uličnim manifestacijama javnog mišljenja, uvertira glasanju u parlamentu bila je svakako koloritna. Bilo je tu raznoraznih igrokaza katoličkih udruga koje su upozoravale na rasap obitelji, nesmotrenih i prosto budalastih izjava, 'simboličkih' poljubaca u znak potpore, a pred sam početak rasprave održana je i improvizirana misa pred Nacionalnom skupštinom.
Potpora gay brakovima bilježi u anketama iznad 50 posto, negdje i do 60, dok je potpora za usvajanje djece nešto niža, ispod 50 posto.
U Francuskoj se zasad ne spominje eventualni ekonomski dobitak od legalizacije istospolnih brakova, dok u Britaniji trezveno procjenjuju prihod oko 14,4 milijuna funti, kroz troškove za slavlja i noćenja što je dobra bilanca u odnosu na 2 milijuna funti koja će vlada morati uložiti za aktualizaciju informatičkog sustava i novo bilježenje brakova.
