Svijet ĆORAVA POSLA

Svrgavanje bankara: MMF-ov suzavac ili revolucija?

Revolucionarni dokument Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) sugerira da čarobni štapić ipak postoji: moguće je, stoji u analizi nazvanoj 'Revidirani Čikaški plan', jednim potezom eliminirati američki javni dug te učiniti isto u Velikoj Britaniji, Italiji ili Japanu, otkriva Telegraph

Moguće je istovremeno eliminirati privatni dug za 100 posto BDP-a, potaknuti rast, stabilizirati cijene i detronizirati bankare. To je moguće provesti glatko i bezbolno, zakonodavnom intervencijom, daleko brže nego što je itko mogao zamisliti, navodi Telegraph.

Trik je u tome da se postojeći sustav novca koji izdaju privatne banke - otprilike 97 posto ukupne zalihe novca - zamijeni državnim novcem. Povratak je to povijesnoj normi, prije nego što je Charles II. engleskim zakonom iz 1666. godine predao kontrolu nad zalihama novca u privatne ruke.

Konkretno, dokument MMF-a napad je na frakcijsko bankarstvo. Ako vjerovnici budu prisiljeni imati 100-postotne pričuve za depozite, izgubit će zelenašku privilegiju tiskanja novca 'ni iz čega'. Nacija ponovno preuzima suverenu kontrolu nad ponudom novca; nema više panike štediša, rjeđi su veliki otkloni u kreditnim ciklusima. Ostalo će, sugerira studija, učiniti računovođe mađioničarskih sposobnosti.

Kultni status u svijetu

'Revidirani Čikaški plan', koji potpisuju Jaromir Benes i Michael Kumhof, stječe vjerne poklonike diljem svijeta otkako se prvi put probio u javnost, u kolovozu. Analiza oživljuje shemu koju su profesori Henry Simons i Irving Fisher predložili davne 1936., u jeku Velike depresije.

Irving Fisher smatrao je da su kreditni ciklusi doveli do nezdrave koncentracije bogatstva. Tome je osobno svjedočio početkom 30-ih, kada su vjerovnici provodili ovrhe nad osiromašenim poljoprivrednicima, otimajući im zemlju ili je otkupljujući za 'siću'. Poljoprivrednici su iznašli način samoobrane: masovno su se pojavljivali na 'dražbama za jedan dolar' kupujući zemlju jedni od drugih. Oni koji su pokušavali dati veće ponude pretučeni su do kostiju.
220577,217335, 219318,212585 Originalni autori Čikaškog plana vjerovali su da je moguće spriječiti teške društvene posljedice velikih ekonomskih otklona bez utjecaja na ekonomsku dinamiku. Benigna nuspojava njihovih prijedloga bila bi 'magična' zamjena nacionalnog duga nacionalnim viškovima: 'Pod Čikaškim planom, banke moraju posuđivati od središnje banke kako bi u cijelosti pokrile pasivu. Stoga vlada nabavlja velika sredstva putem banaka. Naša analiza pokazala je da vladi ostaje daleko manji, zapravo negativan, teret duga.'

MMF-ov novi dokument pokazuje da ukupna pasiva američkog financijskog sustava - uključujući sivo bankarstvo - iznosi oko 200 posto BDP-a. Nova pravila, uz daleko više novca koji bi tiskao Washington, donijela bi nove plodove, što bi se koristilo za 'moguće veoma veliki otkup privatnog duga', možda i 100 posto BDP-a.

Ključ Čikaškog plana bio je razdvajanje monetarne i kreditne funkcije bankovnog sustava, kako bi količina novca i količina kredita postale sasvim neovisne jedna od drugoj. Privatni vjerovnici više ne bi mogli stvarati nove depozite 'ni iz čega'. Novi bankovni krediti morali bi biti financirali ostvarenom dobiti.


Izuzetno privilegirani bankari

'Kontrola rasta kredita postala bi puno jasnija jer banke više ne bi mogle, kao što mogu danas, generirati vlastite fondove i depozite u ime zajmova, što je izuzetna privilegija koju ne uživa nijedan drugi vid poslovanja', stoji u MMF-ovoj studiji.

'Umjesto toga, banke bi postale ono što mnogi danas pogrešno vjeruju da zapravo jesu - čisti posrednici koji ovise o vanjskom financiranju kako bi mogle kreditno poslovati.'

Američka središnja banka prvi put preuzela bi stvarnu kontrolu nad ponudom novca, čime bi se moglo lakše upravljati inflacijom. To je bio razlog zbog kojeg se Milton Friedman založio za stopostotnu pričuvu, još 1967. godine. Čak je i taj veliki 'borac za slobodno tržište' neizravno favorizirao kontrolu privatnog novca.

Prema istraživanju Banesa i Kumhofa, danas je moguće obračunati se s bankovnom plutokracijom bez ugrožavanja ekonomije. Profesor Richard Werner sa Sveučilišta Southampton - koji je u 90-ima skovao frazu 'quantitative easing' (QE) za tiskanje novca i otkup državnih obveznica - svjedočio je pred Neovisnom komisijom za bankarstvo koju je osnovala britanska vlada da bi prijelaz na 'državni novac' imao velike socijalne koristi.

Teorija ima i snažne kritičare: Tim Congdon iz International Monetary Researcha kaže da su banke već prisiljene povećavati zalihe novca raznim odredbama na tlu Europske unije, što guši kreditiranje privatnog sektora. Po Congdonu, to je glavni razlog zastoja globalne ekonomije, zbog čega središnje banke trebaju ublažiti štetu tiskanjem novca i kupnjom državnih obveznica.

'Provedba tog plana uništila bi profite banaka i prouzročila masivnu deflacijsku katastrofu', rekao je Congdon.

Velike promjene bankovnih bilanci obilježile su i Drugi svjetski rat, što je tada bila anomalija troška pobjede nad fašizmom. Učiniti to u mirnodopsko vrijeme promijenilo bi prirodu zapadnog kapitalizma. Pitanje je samo tko bi morao platiti koliku cijenu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još